Ruska Pravoslavna Crkva je najveća od petnaest autokefalnih (samoupravnih) pravoslavnih Crkava. Njeni parohijani čine više od polovine svih pravoslavnih hrišćana na planeti. Istina, u vaseljenskom diptihu Ruska Crkva je navedena tek kao peta, posle nekih drevnijih – Carigradske, Aleksandrijske, Antiohijske i Jerusalimske.
Istorija Ruske Pravoslavne Crkve tradicionalno se broji od Krštenja Ruske 988. godine. Ruska Crkva je najveća verska organizacija u Rusiji, Belorusiji, Moldaviji (uključujući Pridnjestrovlje), a takođe i u Ukrajini – do 2022. godine, kada je Ukrajinska Pravoslavna Crkva u sastavu Moskovske patrijaršije proglasila potpunu nezavisnost od Ruske pravoslavne crkve.
Ruska Crkva je jedina kanonski legitimna pravoslavna administrativno nezavisna Crkva na teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza, izuzev Gruzije (u granicama Gruzinske SSR), koja je priznata kao kanonska teritorija Gruzinske pravoslavne crkve, kao i u Japanu, Kini i Mongoliji. Naša Crkva je jedina zakonska prejemnica pomesne Rusijske Pravoslavne Crkve, Sinodalne Rusijske Crkve i Kijevske Mitropolije u sastavu Carigradske Patrijaršije. Osim toga, prema njenom Ustavu, jurisdikcija Ruske Pravoslavne Crkve „prostire se i na dobrovoljno njoj pridružene pravoslavce što žive u drugim zemljama“.
Naziv „Ruska pravoslavna crkva“ korišćen je odvajkada, ali je kao zvaničan usvojen tek u jesen 1943. godine. Ranije su korišćeni nazivi „Rusijska Pravoslavna Crkva“, „Grčko-istočna rusijska crkva“ i drugi. Religiozno-pravni osnov njenog organizovanja i delovanja su Sveto Pismo i Sveto Predanje. Ovo poslednje uključuje kanone, bogoslužbene, od Crkve odobrene tekstove, dela svetih otaca, žitija svetih, kao i običaje Crkve.
Predanje kaže da je Blagu vest prvi put na teritoriju današnje Rusije doneo apostol Andrej Prvozvani. Ali, masovno pokrštavanje istočnih Slovena dogodilo se tek krajem H veka. 28-og. jula 988-me godine hiljade stanovnika grada Kijeva, na poziv kneza Vladimira Sunašca Jarkog, primilo je sveto krštenje u vodama reke Dnjepar. Iste godine carigradski patrijarh Nikola Drugi Hrisoverg osniva Kijevsku mitropoliju i na njeno čelo postavlja njenog prvog ruskog mitropolita. Kasnije, sedište mitropolije je premešteno iz Kijeva u Vladimir na Kljazmi, a zatim u Moskvu. Rusija je pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije bila do sredine petnaestog veka, sve do neslavno zapamćenih zbivanja na Firentinskoj uniji. Bilo je to doba teških iskušenja za pravoslavnu civilizaciju. Do tada većina pravoslavnih naroda beše pod vlašću muslimanske Turske. U tim tragičnim okolnostima, istočni patrijarsi, računajući na pomoć zapadnih hrišćana, behu prinuđeni da priznaju bogoslovsko prvenstvo katolika i potčine se rimskom papi. Na Ferarsko-firentinskom saboru, koji je trajao celih pet godina, od 1439-te do 1443-će godine, gde je zaključena unija pravoslavnih patrijaršija sa Rimom, prisustvovaše i mitropolit sve Ruske Isidor.
Međutim, ruski narod i pravoslavno sveštenstvo nisu se bili pomirili s ovim činom duhovne kapitulacije i odbili su priznati prevlast Latina. Isidora je svrgao sabor ruskih svetitelja, a za predstojatelja Ruske Pravoslavne Crkve 15-og decembra 1448-me godine jednoglasno je izabran episkop Muromski i Rjazanski Jona. Ruska crkva je postala autokefalna, odnosno samoupravna. Odbacivanjem unije i potvrđivanjem autokefalnosti, naši preci ne samo da su ostvarili nacionalnu nezavisnost, već su postigli nešto mnogo više: odbranili su samobitni put pravoslavne civilizacije i sprečili da bude progutana Zapadom.
Nije prošlo ni dvadesetak godina od primanja Firentinske unije, a Konstantinopolj je pao pod udarima janjičara Mehmeda Drugog. Rim, koji onomad s pompom slavljaše „preobraćenje ortodoksnih šizmatika“, pokazao se nikakvim zaštitnikom i pokroviteljem. U propasti vizantijske prestonice, koja čitavo hiljadugođe beše središte istočnohrišćanskog sveta, pravoslavni vernici su videli Božju kaznu za otpadništvo od prave vere.
Istovremeno, Rusija, koja je pokazala duhovnu stamenost i hrabrost, oslobađa se od iga Zlatne Horde, i ka njoj se okreću nade svih pravoslavnih hrišćana. Središtem istočnohrišćanske civilizacije postaje Moskva. Rađa se formula pskovskog inoka Filoteja: „Dva Rima padoše, treći stoji, četvrtog neće biti“. Prvi Rim, italijanski, „pade“, odvojivši se od ostalih hrišćanskih patrijaršija 1054-te godine. Drugi Rim bio je Konstantinopolj, koji se survao učešćem u Firentinskoj uniji i kasnije bio zavojevan od Osmanlija. A trećim Rimom se smatra Moskva, koja do danas čuva čistotu pravoslavlja.
Drevni istočni patrijarsi su takođe odbacili uniju sa Rimom i priznali Moskvu kao ravnočestnu drevnim centrima hrišćanstva. Carigradski patrijarh Jeremija Drugi je 1589-te postavio mitropolita sve Ruske Jova za Patrijarha moskovskog, potvrdivši time visok status Ruske crkve. Godine 1686-te prevaziđen je viševekovni teritorijalni raskol ruskog pravoslavlja, izazvan najezdama sa Zapada i Istoka: Kijevska mitropolija se ponovo sjedinila s moskovskim patrijaraškim prestolom. Međutim, kao rezultat nepromišljene reforme započete nekoliko decenija ranije, desio se drugi raskol – staroobrednički, nanevši ozbiljnu ranu Ruskoj crkvi. O tome ćemo svakako govoriti u narednim emisijama.
Od početka XVIII-toga veka Ruska Crkva živi takozvani sinodalni period. Nalazeći se pod uticajem anglikanskog iskustva i zazirući od nadmetanja s autoritetom crkvenog poglavara, Petar Prvi je posle smrti patrijarha Adrijana 1701-ve godine zabranio izbor novog patrijarha. 1721-ve je osnovano kolegijalno rukovodeće telo Ruske Crkve – Duhovni kolegijum, kasnije preimenovan u Sveti Praviteljstvujušti Sinod (danas Sveti Sinod). Članove Sinoda je imenovao car, što ga je petvaralo u organ državne uprave.
Tek Pomesni sabor, koji se sastao avgusta 1917-te godine, kome prisustvovahu predstavnici svih eparhija (kako episkopi i sveštenici, tako i mirjani), obnovio je Rusku patrijaršiju. To što je Ruska crkva ponovo stekla predstojatelja, pomoglo joj je da preživi žestoki progon u dvadesetim i tridesetim, i pedesetim i šezdesetim godinama dvadesetog veka.
Počevši od proslave hiljadugodišnjice Krštenja Rusije (1988-me), država je postala lojalna prema Crkvi, počela je takozvana epoha drugog krštenja Rusije.
U hrišćanskom svetu, Ruska pravoslavna crkva se smatra uporištem tradicionalizma. Tako je samo u Rusiji (te još u Srbiji i Gruziji, u Jerusalimskoj i Poljskoj Crkvi) sačuvano računanje postova i verskih praznika po julijanskom kalendaru, nasleđenom iz starog Rima.
Upravo je privrženost ruskih vernika starinskim obredima (na šta nije od najmanjeg uticaja bio masovni pokret ruskih staroobrednika) omogućila Ruskoj Crkvi da u iskonskoj čistoti sačuva hrišćanske vrednosti, zaveštane od samog Spasitelja.
Ruska pravoslavna crkva nije organizovala krstaške pohode i nikada nije pozivala na verske ratove (poput Albižanskih ratova u Francuskoj). Za Rusiju niukoliko nije karakterističan jedan od ključnih sižea evropske istorije: sukob Crkve i nauke. Ruska Pravoslavna Crkva nije pozivala na progone naučnika koji su iznosili originalne hipoteze o ustrojstvu vaseljene, tragedije Bruna ili Galileja bile su nemoguće na Ruskoj zemlji. Ovde nikada nisu objavljivani spiskovi zabranjenih knjiga, niti su naučne teorije anatemisane u ime cele Crkve. Ni danas rusko pravoslavlje ne teži da se u oblasti racionalnog znanja takmiči sa naukom. Štaviše, niz sveštenoslužitelja i mirjana, aktivnih učesnika u crkvenom životu, istovremeno su naučnici i imaju naučne titule. Pri Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi deluje komisija za pitanja bioetike, čiji se članovi bave bogoslovskim osmišljavanjem izazova vremena na spojištu religije i nauke. Ovo se takođe može smatrati određenom ruskom tradicijom: mnogi naučnici u našoj zemlji, posebno oni koji su došli do bitnih otkrića, behu duboko religiozni ljudi.
Možemo reći da su se u Ruskom Pravoslavlju ispoljile istinske hrišćanske osobine: trpeljivost prema tuđim ubeđenjima u spoju sa nepokolebljivom vernošću jevanđeljskim načelima. Ne čudi što i danas, u uslovima trijumfalnog paradiranja amoralizma, Ruska Crkva postaje epicentar globalnog moralnog otpora.
Ruska Crkva je svoj autoritet osvojila sa besprimernom moralnom stamenošću. U dvadesetom veku naša Crkva je doživela neviđene progone. Desetine hiljada hramova bili su zatvoreni, a stotine hiljada vernika bačeno je u zatvore i fizički istrebljeno. Krajem 1930-ih, na teritoriji Sovjetskog Saveza na slobodi nije ostalo nijednog pravoslavnog episkopa. Ali, čak i na vrhuncu represije, 1937-me godine, 69 posto sovjetskih građana izjavilo je da su oni – pravoslavni. Za vreme Sovjetskog Saveza – uprkos strogim zabranama vlasti – krštenje je primilo oko 80 miliona ljudi.
Ruska crkva hrabro savladava podele. Prevaziđen je raskol sa Ruskom Zagraničnom Crkvom izazvan sovjetskim periodom. Uspelo je i ponovno ujedinjenje s Pariskom Arhiepiskopijom, takođe nastalom od parohija ruskih emigranata u godinama sovjetske vlasti. Još u potpunosti nije prevladan raskol iz sedamnaestog veka sa staroobrednicima, ali kretanje u susret jednih drugima potvrđeno je nicanjem jednoverskih parohija, kao i otopljavanjem odnosa sa staroobrednicima svih saglasja.
Ruska pravoslavna crkva pokazala se kao jedina društvena ustanova Rusije, koja je uspela da bez značajnih gubitaka preživi raspad Sovjetskog Saveza. Nažalost, neprijatelji ruskog pravoslavlja ne spavaju: Carigradska Patrijaršija već nekoliko godina pokušava izdvojiti Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu od Moskve, a nakon početka specijalne vojne operacije počeli su progoni pravoslavnih vernika zemlje – samo zato što su sačuvali vernost pravoslavlju. Ipak, s Božjom pomoćju odolećemo i tim iskušenjima.
Piše: Vladimir Basenkov
Prevod: Dragan Bukovički






