Pročitaj mi članakOcene koje dominiraju naslovima evropskih medija o pobedi Rumena Radeva su prilično preterane. On nije nikakav novi Orban i neće ulaziti u konflikte sa Briselom. A za Srbiju će najvažniji biti njegov odnos prema tranzitu ruskog gasa
Dugotrajna politička kriza koja je paralisala Bugarsku od pada Bojka Borisova 2021. godine, došla je do svog kraja. Ubjedljiva pobjeda doskorašnjeg predsjednika Rumena Radeva otvorila je put za formiranje stabilne vlasti nakon osam izbornih ciklusa. Iako su mu predizborne ankete davale oko 30 do 35 odsto glasova, on je to daleko premašio osvojivši 43,5 odsto narodne podrške, što čini 131 mandat. S obzirom da skupština u Bugarskoj ima 240 poslaničkih mjesta, Radev će imati dovoljno poslanika da sam formira buduću vladu.
Nakon što je manjinska vlada, čiju je okosnicu činila partija GERB Bojka Borisova, podnijela ostavku, suočavajući se sa velikim protestnim pokretom krajem prošle godine, Radev se odlučio da „pređe Rubikon“ i baci na kocku svoju dugo građenu poziciju „glasa razuma“ u sistemu koji je uistinu ličio na onaj često korišćen pežorativ o „bugarskoj skupštini“.
Nije to bila laka odluka za njega, nosila je ogroman rizik da prosto neće uspjeti i da će njegov pokušaj ostati jedan u nizu propalih u proteklih pet godina. Postojala je bojazan sa njegove strane da će morati da pravi teško održive koalicije sa nedovoljno potencijala za promjene koje je obećao i da će se njegov angažman razvodniti u sistemskom ćorsokaku u kom se Sofija nalazi proteklih pet godina.
Pravi potez
Nakon 19. aprila je jasno da je povukao pravi potez u pravom trenutku, napravivši dobru procjenu da će gro narodnog nezadovoljstva biti mobilisano baš u njegovu korist. Okidač za njegovo lično angažovanje su sasvim sigurno i bili masovni protesti, koji su izbili zbog izvjesnih budžetskih poreskih pitanja, a u širem smislu zbog korupcije.
Bila je to jedna u nizu pobuna „Generacije Zed“, koja je organizovana putem društvenih mreža uz antikorupcijske parole kakve su pratile slične pobune u brojnim drugim zemljama od Srbije do dalekog Nepala. U njenom organizovanju su učestvovale i političke partije, prije svega „Nastavljamo promjene – Demokratska Bugarska“, kao liberalna proevropska snaga, ali ona nije uspjela da kapitalizuje političku dobit od ovog pokreta – glasovi su otišli Radevu.
Suštinski, korupcija je bila ključna tema oko koje se vodila izborna kampanja. U Bugarskoj javnosti postoji jedna široka percepcija da je država zarobljena od strane oligarhijskog klana koji čini osovina oko bivšeg premijer Borisova i lidera partije koja okuplja manjinske Turke i Pomake (bugarske muslimane), Deljana Peevskog. Tako su se i na masovnim skupovima potkraj 2025. godine pojavile parole sa prekriženim ćiriličnim slovima „D“ i „B“, koja aludiraju na imena pomenutih političara, ali i uvredljive karikature svinja u odelu sa likom Peevskog.
Na tom pitanju zaplivao je i Radev, obećavši bugarskom elektoratu da će se uhvatiti ukoštac sa korupcijom kojoj je, kako se smatra u tamošnjoj javnosti, kumovao pomenuti dvojac. Nalazeći u njemu nadu za prekidanje dugotrajne političke neizvjesnosti i sistemske krize, narod u Bugarskoj je dao ogromno povjerenje doskorašnjem predsjedniku.
Bio je to pravi potres za partijsku scenu u zemlji, jer su gotovo sve druge stranke imale drastično lošiji rezultat, mnoge ostajući ispod cenzusa od četiri odsto. U odnosu na prošli sastav parlamenta u koji je ušlo osam lista, sada je to uspjelo njih pet. Od manjih partija je politički preživjela jedino stranke „Preporod“, kao konzervativna i proruska opcija. Istini za volju na samoj ivici cenzusa.
Zanimljivo je da je po prvi put ispod cenzusa ostala Bugarska socijalistička partija, koja je nastala refabrikovanjem Komunističke partije nakon pada socijalizma. Na potpunu marginu otišla je i partija „Ima takav narod“ Slavija Trifonova, koja je ostala ispod jedan odsto, dok je 2024. osvojila 6,5 procenata biračke podrške. Naravno, najveći gubitnik ovog izbornog procesa je GERB dugogodišnjeg premijera Borisova, koji je sa 25 odsto podrške 2024. godine, pao na današnjih 13 procenata.
Važna brojka koja se pominje u bugarskoj javnosti je i zbir rezultata Borisova i Peevskog, koji iznosi oko 60 mandata, što govori da se bez njihovih partija može postići dvotrećinska većina potrebna za bilo kakve promjene u pravosudnom i tužilačkom sistemu, koje nagovještava i ostavka vrhovnog tužioca Bugarske, Borislava Sarafova podnijeta 22. aprila.
Evropske reakcije
Ostavljajući po strani pitanja unutrašnje politike, vrlo je zanimljivo ispratiti reakcije liberalnih medija u regionu i na Zapadu, na pobjedu Rumena Radeva. U njima je dominirao narativ da je na bugarskim izborima pobjedu odnio „proruski bivši predsjednik“. Naslovi koji to sugerišu pojavili su se na Fajnenšel tajmsu, Gardijanu, Rojtersu, Frankfurter algemajne cajtungu, Mondu, Politiku i brojnim drugim medijima.
List Politiko, na primer, piše kako „protivnici (Rumena Radeva, prim. M.B.) tvrde da se njegova politika često poklapa sa politikom Kremlja, posebno po pitanju rata u Ukrajini. Radev je ohrabrivao Ukrajinu da traži mir, ne podržava slanje oružja Kijevu i kaže da njegovo insistiranje da je Krim „ruski“ jednostavno odražava stratešku realnost.“
Rojters ga, s druge strane, naziva „evropskeptikom“ i čovjekom koji će „potencijalno približiti Moskvi ovu zemlju članicu Evropske unije i NATO“. Mogao se, takođe, čuti glas da sa pobjedom Radeva Evropa dobija „novog Orbana“.
Ove oštre ocjene koje su dominirale naslovima evropskih medija su prilično pretjerane. One više odražavaju potrebu da se politika post-komunističkih zemalja upodobi u jednu antagonističku matricu „prozapadne demokratije versus proruskog populizma“, nego što govore o tome kakvu će zaista politiku voditi buduća bugarska vlada.
Rumen Radev zaista jeste sa pozicije predsjednika davao pragmatične izjave o odnosu sa Rusijom. Zauzimao je stav o potrebi dogovora i strateške stabilnosti sa Moskvom, nekad zahtjevao i odlaganje sankcija. U koš proruskih osobina mu se dodaje i to što je bio skeptičan prema uvođenju evra i što je tražio da se o toj krupnoj promjeni narod izjasni na referendumu (inicijativu je inače odbio parlament).
I pored toga, ocjene o njemu kao o novom Orbanu ne stoje. Kako u istom tekstu u kome ga zove proruskim piše list Politiko, on je „izbjegavao direktnu konfrontaciju sa Zapadom i generalno je pratio evropski mejnstrim kada je prisustvovao sastancima Evropskog savjeta u Briselu.“ Dakle, on je, već bio u poziciji da se pokaže kao „novi Orban“, ali to nije radio. Njegovo povremeno verbalno nesaglasje sa Evropom po pitanju Rusije nije proizvodilo značajnije konflikte, za razliku od onoga što je radio Orban. Stoga i u njegovom premijerskom mandatu možemo očekivati sličan pristup.
Informacije koje je objavio bugarski portal „Novinite“ govore u prilog toj tezi. Prema njima, Radev ća za ministra spoljnih poslova izabrati „karijernog diplomatu sa jasnim proevropskim profilom, a ne neku političku figuru“.
Pogled iz Srbije
Geostrateški značaj Bugarske za Srbiju je ogroman, prvenstveno zbog ruskog i azerbejdžanskog gasa koji stižu preko bugarske teritorije. Zato će vrlo važno pitanje u bilateralnoj saradnji u narednim godinama biti dopremanje gasa, posebno nakon najava Evropske unije o potpunoj obustavi korišćenja ovog ruskog energenta.
Kasnije je potvrđeno da se zabrana neće odnositi na tranzit prema „trećim zemljama“, uključujući i Srbiju. Međutim, ako dođe do dubljeg zaoštravanja odnosa Evrope i Rusije, nije isključeno da će biti preduzeta i takva mjera, što će ozbiljno naštetiti srpskoj energetskoj bezbjednosti. S te tačke gledano, dobro je da na čelu Bugarske sjedi neko ko se zalaže za „pragmnatične“ odluke o energetskoj saradnji sa Rusijom.
Radev je, međutim, u našim medijima najsvježije zapamćen po nedavnoj izjavi o „srpskom svetu“, na koju je reagovao i srpski državni vrh. Naime, na konstataciju novinara da je Evropska unija upozorila na projekat „srpski svet“ i pitanje kako taj „projekat Beograda“ utiče na sigurnost Z. Balkana, Radev je kazao: „Znate, Zapadni Balkan je kritična tačka za bezbjednost i tamo je usmjerena sva pažnja Evropske unije. Mislim da je krajnje vrijeme da se sve evropske institucije ozbiljnije pozabave tim pitanjem. Ono je izuzetno osjetljivo i za nas.“
Dakle, Radev u svom odgovoru nije pomenuo sintagmu „srpski svet“. Malo koji naš medij je to pomenuo, a većina ih je izjavu loše prenijela. Tako recimo Blic stavlja pod navodnike nešto što Radev nije kazao, pa pišu: „Bugarski predsednik Rumen Radev izjavio je da bi evropske institucije ‘trebalo ozbiljno da shvate projekat ‘srpski svet““ Dakle, to prosto nije tačno.
Radev je u stvari, odgovarajući na pitanje novinara, naveo da bi institucije EU trebalo da se pozabave „tim pitanjem“, čime je, reklo bi se, prije referisao uopšteno na pitanje bezbjednosti Zapadnog Balkana, nego na „srpski svet“, što je termin koji i nije eksplicitno pomenuo. Ukoliko uvaženi čitalac želi da čuje izjavu u integralnoj verziji, to može uraditi na ovom linku, ali stiče se utisak da je ona prestrogo protumačena u dijelu srpskih medija.
U srpskim odnosima sa Bugarskom važno je i pitanje bugarske manjine koja živi u Srbiji, u Dimitrovgradu i Bosilegradu. Po svemu sudeći tu neće biti posebnih turbulencija u mandatu Rumena Radeva, s obzirom na visok stepen manjinske zaštite koji pruža Srbija.
Radev je u našim medijima zapamćen po nedavnoj izjavi o „srpskom svetu“
Zanimljivo će biti i njegovo pozicioniranje prema pozivu da Bugarska uđe u vojnu saradnju sa Hrvatskom, Albanijom i tzv. Kosovom, što je do sada odbijala da učini. S obzirom na protok vremena moguće da je to pitanje u Bugarskoj stavljeno ad acta, ali vrijedi ispratiti da li će do nekakve promjene doći. Bugarsku u pravcu Tirane i Zagreba gura strateški interes da poveća bočne pritiske na S. Makedoniju, dok sa druge strane nema opravdanih interesa da u toj mjeri pogorša odnose sa zvaničnim Beogradom, koji hrvatsko-albansku osovinu doživljava kao egzistencijalnu prijetnju.
S obzirom na visok stepen jedinstva u Bugarskoj kada je u pitanju odnos prema S. Makedoniji, male su šanse da će Radev prihvatiti bilo kakav mekši put i da neće insistirati na dosadašnjim zahtjevima prema toj zemlji, uz ucjenjivanje blokiranjem „evropskog puta“. Za njega će, pored pitanja identiteta i jezika, najvjerovatnije biti ključno pominjanje Bugara u ustavu, što je vlast u Sofiji do sada žestoko odbijala, a što se nalazi u takozvanom „francuskom prijedlogu“.
Sa druge strane, postoji jedan zanimljiv osvrt koji dolazi iz S. Makedonije i u kome se navodi da stabilna vlast koju vrši Radev ima više potencijala za kompromis sa Skopljem nego nedefinisano stanje sistemske krize koje mu je prethodilo. Makedonsko pitanje je u tom periodu otprilike korišćeno kao način za prikupljanje glasača u kratkim izbornim ciklusima, bez bilo kakvog sistematičnog pristupa. Radev će imati stabilan mandat da se uhvati ukoštac s tim problemom, bez imperativa dokazivanja snage i političkog prepucavanja na kratak rok. Koji će put izabrati zavisiće od njega, ali, dobrim dijelom i od šireg okvira i zainteresovanosti najsnažnijih zemalja EU da se posvete „proširenju“.
Na koncu, ono što je izvjesno i najvažnije, njegovim izborom Bugarska nakon pet godina krize ulazi u period stabilnosti i predvidljivosti. Izlazak iz društveno frustrirajućeg stanja koje je u toj zemlji trajalo pet godina – to je glavni rezultat i glavna posljedica izbora od 19. aprila.
