Profesor Pravnog dakulteta u Beogradu, dr Miloš Stanković, član Predsedništva Nove Demokratske stranke Srbije (Novi DSS) ekluzivno za Srbin.info: Novi Porodični zakon pretvara decu u „partnere“ roditelja i uvodi totalitarnu kontrolu porodice – država hoće da nas špijunira kroz sopstvenu decu!
Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, dr Miloš Stanković, oštro je kritikovao predložene izmene Porodičnog zakona. Prema njegovim rečima, ove izmene nisu ništa drugo nego pokušaj države da totalno kontroliše porodične odnose, na način koji podseća na totalitarne režime prošlosti. Dete više neće biti objekat vaspitanja, već „partner“ roditelja u učenju, igri i životu, a maloletnici će moći da prijavljuju roditelje policiji, centrima za socijalni rad i školama čak i zbog blagih vaspitnih mera.
Dejan Petar Zlatanović je otvorio razgovor pitanjem o posledicama potpune zabrane fizičkog kažnjavanja dece, čak i u blagoj vaspitnoj formi. Prof. Stanković je odgovorio da je reč o staroj ideji koja je već bila u prednacrtu Građanskog zakonika pre desetak godina. Citirao je državnu sekretarku Milku Milovanović Minić koja je rekla: „Dete nije objekat vaspitanja, već partner svojih roditelja ili staratelja u učenju, igri i životu.“ Ovakvo postavljanje, po njegovim rečima, pretvara porodične odnose u neku vrstu privrednog partnerstva, a ne odnose zasnovane na ljubavi, poverenju i razumevanju.
Država hoće totalnu kontrolu porodice
Prof. dr Stanković je jasno upozorio da država koja na dnevnom nivou želi da kontroliše porodične odnose postaje totalitarna:
„Porodično pravo je deo građanskog prava i mora se zasnivati na autonomiji volje, slobodi i međusobnom poštovanju članova porodice. Umesto toga, novi zakon hoće da pokaže kako država više voli i brine o deci nego sami roditelji. Iako niko normalan ne podržava zlostavljanje dece, sve što se predlaže već postoji u Porodičnom i Krivičnom zakonu – nanošenje telesnih povreda, izazivanje straha, prisiljavanje na seksualne odnose i slično”, podvukao je profesor Pravnog fakulteta.
Problem je, ističe dr Stanković, što će se u praksi postaviti pitanje gde je granica između vaspitne mere i „nasilja“:
„Još opasnije je to što se predlaže da deca samostalno, čak i mlađa od deset godina, mogu da prijavljuju roditelje. To stvara denuncijantski odnos kakav je postojao u nacističkoj Nemačkoj ili sovjetskoj Rusiji. Roditelji i deca se stavljaju u rivalitet, a dete postaje centar sveta u pedocentričnom pristupu koji mu daje prava koja nisu prilagođena uzrastu. U krajnjoj liniji, to vodi samo šteti dece”, naglašava dr Stanković.
Dete kao „partner“ roditelja – apsurd koji uništava porodicu
Prof. Stanković je posebno naglasio apsurdnost teze da je dete „partner“ roditelja:
„U pravu, partnerski odnos mogu imati samo ravnopravni subjekti. Dete do 18. godine nije ravnopravno pred zakonom – ne može da upravlja imovinom, da vozi auto, niti da donosi mnoge odluke. Kako onda može biti partner u porodičnim odnosima? Ovakve norme ne polaze od toga da roditelji vole svoju decu, već od pretpostavke da je nasilje u porodici normalno stanje koje država mora da kontroliše. U praksi već postoje slučajevi gde deca prijavljuju roditelje zbog benignih stvari, poput slanja u krevet umesto gledanja crtanih filmova do kasno u noć”, ukazao je dr Stanković, dodavši:
„Još jedan apsurd je što zakon ne definiše šta je porodica, ali definiše ko je član porodice u kontekstu nasilja – uključujući i lica koja su samo u seksualnoj ili emotivnoj vezi. Zabranjuje se roditeljima da detetu zabrane izlaske posle 23 sata ili prisustvo određenim skupovima, a istovremeno se ne sankcioniše vređanje ili ponižavanje roditelja od strane deteta. Sa 15 godina dete samostalno bira srednju školu, a sa 10 godina može da iskazuje stav o svemu što ga se tiče. To nisu norme u najboljem interesu deteta, već politikantske odredbe kojima se Srbija „dokazuje“ Evropskoj uniji”.
Povratak totalitarizmu pod maskom zaštite dece
Prof. dr Miloš Stanković je zaključio da su ove izmene samo još jedan korak ka totalitarnoj kontroli porodice:
„Nasilje mora biti strogo sankcionisano, ali ne na način koji uništava prirodni odnos roditelja i dece. Umesto toga, stvara se kultura sumnje i prijavljivanja gde dete postaje „špijun“ roditelja. To nije zaštita dece, već uništavanje porodice i hrišćanskih vrednosti na kojima počiva naše društvo”.






