Pročitaj mi članakNajveća zabluda srpskog naroda u posljednjih osam decenija nije bila u tome što je vjerovao drugima, već što je vjerovao – svojima. Upravo tu leži korijen današnjeg sunovrata: u jednoj sloju ljudi koji su sebe nazivali intelektualnom elitom, a u stvarnosti su bili ništa drugo do produžena ruka ideološkog aparata, najprije komunističkog, a potom svakog režima koji je zahtijevao poslušnost.
Ti ljudi – političari , pisci, pjesnici, profesori, novinari – decenijama su oblikovali svijest naroda. Ne puškom, ne silom, već riječju. A upravo je riječ bila njihovo najjače oružje i najveća izdaja. Pod plaštom „progresa“, „antifašizma“ i „modernosti“, sistematski su razgrađivali nacionalnu svijest, relativizovali istoriju i svaku snažniju ideju o identitetu proglašavali za zaostalost.
Nije problem u tome što su bili ideološki obojeni – svaka epoha ima svoje ideologije. Problem je što su svjesno pristali da budu čuvari jednog sistema koji je od samog početka imao podozrenje prema srpskom nacionalnom pitanju. I što su, što je još gore, tu ulogu nastavili da igraju i nakon formalnog kraja tog sistema.
Uvođenje višepartijskog sistema nije donijelo suštinsku promjenu. Isti ljudi, isti krugovi, isti mentalni sklop – samo u novim odjelima i sa novim parolama. Od nekadašnjih čuvara revolucije postali su tumači demokratije, ali su zadržali jednu konstantu: podozrenje prema svemu što ima jasno nacionalno uporište.
Najlakše je bilo napadati sopstveni narod. U tome su bili najhrabriji. Dok su prema drugima pokazivali „razumijevanje“ i „nijanse“, prema Srbima su bili nemilosrdni, često i karikaturalno strogi. Ta asimetrija nije bila slučajna – ona je bila uslov njihovog opstanka u sistemu u kojem je samokritika bila poželjna samo ako je usmjerena u jednom pravcu.
Tako je stvoren jedan čudan kulturni obrazac: što si dalje od sopstvenog identiteta, to si prihvatljiviji. Što si kritičniji prema sopstvenom narodu, to si „relevantniji“. A što više relativizuješ tuđe zločine i interese, to si „moderniji“.
Posljedice tog pristupa danas su više nego vidljive.
Srpski narod je demografski oslabljen, kulturno dezorijentisan, politički razjedinjen. Prostori na kojima je vijekovima živio danas su ispražnjeni ili svedeni na simboličan nivo prisustva. Umjesto ozbiljne nacionalne strategije, dobili smo improvizaciju. Umjesto kulturne politike, dobili smo slučajnost. Umjesto elite, dobili smo grupe interesa.
I u svemu tome, uloga takozvane intelektualne elite nije bila marginalna – bila je ključna. Oni su davali legitimitet svakoj pogrešnoj politici, opravdavali svaki ustupak, i pronalazili „više razloge“ za svako povlačenje.
Naravno, nije sva odgovornost na njima. Političke elite, ekonomski faktori, međunarodni odnosi – sve je to dio jedne složene slike. Ali intelektualci su ti koji daju smisao, koji formulišu ideje, koji postavljaju okvire u kojima se misli. Kada oni zakažu, posljedice su dugoročne.
Posebno je poražavajuće što ni danas ne postoji ozbiljna samokritika u tim krugovima. Naprotiv, mnogi od njih i dalje nastupaju sa pozicije moralne superiornosti, kao da su bili posmatrači, a ne akteri. Kao da nisu učestvovali u procesima koji su doveli do današnjeg stanja.
A upravo je to možda i najveći problem: odsustvo odgovornosti.
Jer bez odgovornosti nema ni obnove. Bez jasnog suočavanja sa ulogom koju su pojedini intelektualni krugovi imali, nema ni mogućnosti da se izgradi nešto novo i zdravije. Sve ostaje u krugu istih ljudi, istih ideja i istih rezultata.
Zato priča o „posljednjim danima crvene djece“ nije samo retorička figura. Ona je podsjetnik da jedna epoha, sa svim svojim nasljeđem, još uvijek nije završena. I da se njene posljedice i dalje osjećaju.
Ali isto tako, to je i opomena: ako se nastavi sa istim obrascima, neće nestati samo ta „crvena djeca“. Nestaće i ono što je trebalo da ostane – narod, kultura i prostor.I tada više neće biti važno ko je bio u pravu. Jer neće imati ko da postavlja to pitanje.
