Poznata književnica Vedrana Rudan već više od godinu dana vodi tešku i iscrpljujuću borbu sa rakom žučnih kanalića. O svojoj bolesti, strahu, bolu i umiranju otvoreno i bez ulepšavanja piše na svom portalu Rudan.info, a njeni tekstovi izazivaju snažne reakcije javnosti. U poslednjem autorskom zapisu pod naslovom „Sestre“, Rudan je na surovo iskren način opisala svakodnevicu onkološkog pacijenta, ali i požrtvovanost medicinskih sestara koje, kako piše, predstavljaju poslednje „kockice leda u paklu“.

„Jučer sam po tko zna koji put ušla u bolnicu. Jedva sam napravila tri koraka, tri koraka su maraton za ovakve poput mene, i srušila se u stolicu.

Uz mene se stvorila negovateljica sa kolicima i odvezla me do kreveta.

Kosti su mi osute metastazama, svaka je u meni vrištala na svoj način.

Zazivala sam smrt kao što to inače radim već godinu i po. Uzalud.

Svaki doktor s kojim razgovaram ima svoj recept kako maknuti bol. Ubijači boli ili ne djeluju ili slabo djeluju jer bolesnici od karcinoma imaju i mnoge druge bolesti.

Nezamisliv je užas umirati od raka. Liječenje je uglavnom skupo i za neke od nas besmisleno, kvaliteta života ne postoji, a odgađanje smrti je najveća kazna.

Sestre

U tom paklu postoje i kockice leda, gase plamen koji ti ždere i dušu i tijelo.

Ovo nije fraza kojom ja bespomoćna nesretnica kupujem njihovu milost.

Te žene i jedan dečko su bića koja nas drže, možda samo po meni, na besmislenom životu.

Mnogi sretnici koji ovo čitate nemate pojma o čemu govorim.

Izgledamo jezivo. U nas ubacuju kemo i ostale otrove, ali lica sestara kojima smo okruženi nisu naše ogledalo.

Smiješe nam se kao da smo lijepi, drže posudu za povraćanje, mijenjaju nam pelene, istresaju naša govna u školjku dok se nama diže želudac jer ne možemo podnijeti vlastiti smrad.

Izgledam poput kostura prekrivena kožom. Najdraži me preklinju da nešto pojedem, meni se sve gadi.

Pred petnaest mi je minuta u sobu ušla spremačica i tepajući mi kako je „maneštra“ lagana, baš lagana, nagovorila me da je progutam.

Među nama

Vedrana Rudan

Foto: Ivan Dinić/Nova S

Nisam mogla vjerovati da sam to učinila. Noćas nisam spavala, ne znam koliko puta je sestra bila uz mene, skidala jednu bocu, namještala drugu i pitala me treba li mi što.

Često ih pitam kakve su im smjene, nikako da zapamtim ili one nisu precizne. Stalno su u bolnici. Mnoge se usput i školuju i brinu o porodici.

„Kako, pitam ih.“

„Ne spavamo.“

„Zašto ne pobjegnete? Sestre se traže na sve strane.“

„Samo ovdje možemo dati sve od sebe, samo ovdje možemo pomoći onima kojima zaista treba.“

Iskreno, ne razumijem ih. Ne znam za koje bih pare, da sam zdrava, izdržala na ovom odjelu jednu smjenu.

U razvijenom svijetu sestra brine o pet onkoloških bolesnika. Kod nas sestra ne broji svoje pacijente.

A plaće? Kad se sjetimo da ološ u saboru na startu dobije 4.000 eura da bi, blago rečeno, srao o ustašama i četnicima, stvarno ti dođe da šmajserom središ te „časne“ smrdljivce.

A sestre, koliko one zarađuju? Kad se doslovce ubiju od posla na papiru zarade 2.200 eura. A onda moraju na taj astronomski iznos platiti porez.

Ima li u Hrvatskoj još jedna Dalija koja će sa istom strašću kojom govori o svojim kolegama po plaći i neprijateljima po stavovima, nešto reći o hrvatskim ropkinjama koje će kad-tad dotaknuti i njihova čela?

Sa definicijom „hrvatske ropkinje“ moje se dobre vile nikad ne bi složile.

„Naš posao nije robija, to je poziv. Volimo ljude, volimo pomagati.“

Upravo mi je prišla sestra. 18.50 minuta. „Treba li vam što?“ „Ne, hvala.“ „Kad odlazite?“

„U 19.00, danas je bio težak dan. Vidimo se sutra u 7.00.“

„Koliko će vam sutra trajati smjena?“

Izvor: Nova

Oznake: Vedrana Rudan, karcinom, tekst, hronika