U trenutku kada se vlast i kvaziopozicija utrkuju u stvaranju novih „žrtava režima“, ime profesora dr Vladimira Petrovića ponovo se pojavljuje u javnosti. Predstavlja se kao stručnjak koji je navodno sklonjen jer je upozoravao na zagađenu vodu. Međutim, njegova biografija pokazuje da je reč o dugogodišnjem čoveku sistema, a ne o prognanom disidentu.
Petrović je više od dvadeset godina bio jedna od najznačajnijih figura javnog zdravlja u Srbiji. Na Institutu za javno zdravlje Vojvodine obavljao je rukovodeće funkcije, bio član brojnih komisija Ministarstva zdravlja i koautor politike imunizacije.
Zvanični je ekspert Svetske zdravstvene organizacije za Međunarodni zdravstveni pravilnik i masovna okupljanja — pozicija koja se dobija isključivo ukoliko je čovek u potpunosti usklađen sa globalnim zdravstvenim strukturama.
Tokom pandemije svinjskog gripa 2009. godine, kada je Savet Evrope otvorio pitanje preuveličavanja opasnosti i uticaja farmaceutskih kuća, Petrović je snažno branio zvanične mere. Srbija je nabavila stotine hiljada doza vakcina koje su kasnije završile neupotrebljene, ali on nije dovodio u pitanje zdravstvene odluke.
Deceniju kasnije, u vreme kovida 19, bio je deo Kriznog štaba i učesnik u donošenju preporuka koje su duboko uticale na život građana. Nijednom nije javno istupio protiv spornih mera.
Godine 2020. bio je kandidat za Februarsku nagradu Novog Sada, i to na predlog Medicinskog fakulteta i PU „Radosno detinjstvo“. Teško je poverovati da bi struktura pod kontrolom SNS predlagala čoveka koji je „nepodoban“.
izvor foto. RTV
Petrović se pojavljivao i u saradnji sa udruženjima povezanim sa sistemom socijalne zaštite, što pokazuje širinu njegovog institucionalnog uticaja.
Predstavljanje Petrovića kao „žrtve režima“ deo je medijske strategije recikliranja starih kadrova. Cilj je da se javnosti ponudi figura koja deluje kao unutrašnji kritičar, a istovremeno ne dovodi u pitanje osnove sistema.
Takva rehabilitacija omogućava da se krivica za sporne zdravstvene politike prebaci na navodne „zablude pojedinaca“, dok se struktura moći ne menja.
Biografija Vladimira Petrovića nije priča o progonjenom stručnjaku, već o dugogodišnjem stubu javnozdravstvenog aparata. Njegova uloga u svinjskom gripu, kovidu, komisijama i saradnji sa SZO jasno govori da nije bio marginalizovan, već duboko integrisan u sistem.
Zato je potrebno oprezno posmatrati medijske pokušaje da se od njega stvori simbol otpora. Kada se pogledaju činjenice, reč je pre o političkoj rehabilitaciji nego o stvarnoj nepravdi.






