Za sutra je zakazano novo ročište pred Županijskim sudom u Osijeku u slučaju Travice po optužnici za ubistvo osam pripadnika HOS-a i hrvatske policije početkom oktobra 1991. u Ceriću kod Vinkovaca, kao i za mučenje trojice zarobljenika.

 Veselinović, koji je 1991. godine bio pripadnik Teritorijalne odbrane /TO/ Mirkovci, tvrdi da Travica koji je uhapšen u Francuskoj 2024, a optužen godinu ranije, sa zločinom koji mu hrvatsko pravosuđe pripisuje nema nikakve veze pošto nije bio ni blizu „crvene kuće“ u Ceriću, kada su se u njoj odigrali događaji obuhvaćeni optužnicom. „Ne daj Bože nikom da prođe kao Željko Travica. Strašno je da tako bolestan nevin leži u pritvoru. Dugo ga poznajem i siguran sam da on takve stvari nikada ne bi napravio. Optimista sam i nadam se da ga neće osuditi. Ali, ako se to desi, ostaće pečat i na njegovoj porodici. Užasno je da te obeleže nečim što nije istina“, istakao je Veselinović.

HRVATSKI MEDIJI FALSIKUJU, SRBI ĆUTE I TRPE

On smatra da u falsifikovanju činjenica i napumpavanju cijele priče o događajima u Ceriću iz oktobra 1991. godine prednjače hrvatski mediji i oni koji ih hrane lažima, dok Srbi iz Mirkovaca, iako znaju šta se dešavalo, ćute i trpe da se ne bi zamjerali Hrvatima, kao ni pojedinim Srbima. Veselinović kaže da mu je nevjerovatno da su ljudi mirno gledali na televiziji kako Travicu, za kog svi znaju da nema veze sa onim za šta ga terete, sprovode u lancima, što se posebno odnosi na potencijalno odgovorne. On objašnjava da je baš zato odlučio da svjedoči na sudu i kaže ono što su o događajima u „crvenoj kući“ u Ceriću nakon njih i godinama kasnije pričali svi u Mirkovcima, pa i u Vinkovcima. Na sudu je potvrdio da je kao pripadnik TO Mirkovci bio u akciji u Ceriću, ali da nije bio kod „crvene kuće“, kao ni Travica, koji je tada odvozio srpske ranjenike. „Sutradan sam čuo da je čovek, koji je u to vreme bio mladić, ubio šest Hrvata iz osvete, jer mu je dan-dva ranije majka stradala od granate. Sećam se da sam kazao da nije normalan, jer je time ubio i šest Srba koje smo mogli da razmenimo za tih šest Hrvata, a ne osam, jer su dvojicu kasnije pridodali“, rekao je Veselinović.

MIRKOVČANIN POBJEGAO NAKON NJEGOVOG SVJEDOČENJA

Veselinović je ime tog čovjeka pomenuo i na sudu u svjedočenju video-vezom iz Beograda, ističući da se o tome uveliko pričalo i da to nije mogao da vidi, jer je bio na drugom dijelu fronta. „Ne tvrdim ništa, ali sam obelodanio ono što su svi govorili. Nemoguće je da hrvatske službe nisu čule za tu priču. Sve je jako čudno, jer je taj čovek posle rata nastavio da živi u Mirkovcima, gde je bio sve dok ga nisam pomenuo na sudu prošle godine. Pobegao je nedugo nakon što je sudija na ročištu u Osijeku pročitao moj iskaz, a on iz medija saznao da je pomenut“, kaže Veselinović.

On navodi da je čovjek o kojem govori poslije rata zajedno sa hrvatskim policajcem, sa kojim je prije rata radio u ugostiteljstvu, u Vinkovcima otvorio auto-perionicu. „Kod njih su dolazili inspektori, policajci i vrh vinkovačke policijske uprave. Sastajali su se sa njima, pili kafu i družili se. I to svi znaju, a ćute. Ja se njega ni Hrvata ne plašim, jer sam rekao ono što su svi pričali, ali neće ili ne smeju javno da kažu“, ističe Veselinović.

On je ubijeđen da je suština u tome da je čovjek koga je prozvao, ako zaista osjeća da nije kriv, mrtvo-hladno mogao da ode u policiju i kaže „ja sam taj koga je neko prozvao i imam da kažem to i to“. „Međutim, on je pobegao. Od momenta kada je moj iskaz pročitan u osječkom sudu do njegovog bekstva protekle su najmanje dve nedelje. Hrvatske službe i policija su imale vremena da reaguju, ali nisu“, kaže Nebojša. On, kako tvrdi, ne bi mogao da živi bez griže savjesti gledajući kako nevin čovjek strada zbog njega, kao što se ne bi nikome svetio, iako je u ratu izgubio oca i desetak bliskih srodnika.

„Moj otac je stradao u Mirkovcima od granate u avgustu 1995. godine, kada je izašao iz kuće da pokupi šljive. Branko i Mirko Stjelja, koji su poginuli na Petrovačkoj cesti, su moj rođeni ujak i brat od ujaka. Posle je na porođaju preminula i Mirkova žena“, priča Nebojša. On kaže da nikada neće zaboraviti da je u avgustu 1995. godine išao od groblja do groblja i sahranjivao rodbinu. „I šta je trebalo da uradim? Da pobijem jedno hiljadu Hrvata da mi bude lakše, ako se osvetim? To nije ljudski i nije srpski, jer mi to kao narod nikada nismo radili. Ne sme da se baca ljaga na pretke i potomke“, kategoričan je Veselinović.

PRIJETILI MU I SRBI I HRVATI

On ističe da se ne plaši ni rođaka čovjeka koga je pomenuo, koji su mu, kako tvrdi, iz Mirkovaca prijetili telefonom, opominjući ga uoči svjedočenja da nije pametno to što radi i da bi mogao da ima problema. „Te pretnje sam skrinšotovao, kao i one koje sam dobijao od Hrvata, koji su mi pisali da držim jezik za zubima i slali slične poruke“, kaže Nebojša. On naglašava da muje stalo samo da se dokaže istina i zaustavi stradanje nevinog čovjeka, koga su u hrvatskim medijima već poslije hapšenja proglasili „ratnim zločincem“, zaobilazeći istinu i brojne činjenice. „Jedna od njih je da je Željko, što dobro znaju i u Vinkovcima, u maju 1991. godine u Mirkovcima spasio glavu hrvatskom policajcu Ivanu Bartoliću. On je hteo da svedoči o tome i ispriča da je Željko tada rizikovao svoj život da spasi njegov. Hteo je i da potvrdi priču da je Travica sačuvao ovu trojicu zarobljenika koji ga sada terete. Međutim, sud nije želio da ga pozove“, kaže Veselinović. Tu trojicu, kako ističe, sam je vidio dan nakon akcije u Ceriću, kada su bili u jednoj napuštenoj kući. „Video sam ih kako stoje bez ikakvih vidljivih povreda. Pitao sam ih `jel` sve okej`. Oni kažu: `sve je okej zahvaljajući Željku`“, sjeća se Nebojša.

TRAVICA DUŽE OD TRI DECENIJE NIKOM NIJE BIO SPORAN

Prema njegovim riječima, Travica je nakon rata, u vrijeme mirne reintegracije, ostao u Mirkovcima, gdje je bio i na funkcijama i zajedno sa njim bio na pregovorima i sastancima sa hrvatskim političarima iz Vinkovaca i međunarodnim predstavnicima, poput Žaka Klajna. Sve to vrijeme, kako ističe Nebojša, nikome nije bio sporan, kao ni kasnije kada je živio u Srbiji, Njemačkoj i Engleskoj, sve dok 2022. nije otvorena istraga o „crvenoj kući“ u Ceriću, a 2023. i optužnica, za šta je Travica saznao godinu kasnije, kada je uhapšen u Francuskoj i odmah prozvan „ratnim zločincem“. Pojedini hrvatski portali u nadnaslovima tekstova o postupku protiv Travice pišu da je riječ o „suđenju ratnom zločincu“ ili izbacuju naslove tipa „Ratni zločinac radi cirkus u sudu u Osijeku“, što je nezabilježeno, ali to Veselinovića ne iznenađuje. „Oni, kao i ovi svedoci tužilaštva, iznose nepojmljive izmišljotine, poput priče da je zarobljenike neko terao da jedu ljudski mozak. Jedna od tih laži je i da je Željko navodno dvema ženama iz Mirkovaca iznuđivao novac. Za te žene niko u Mirkovcima nije čuo, niti zna da su ikada postojale.

Predstavljaju ga i kao komandanta u TO Mirkovci, a ja imam evidenciju, iz koje je jasno da to nije tačno“, ističe Veselinović. On pita zašto hrvatsko pravosuđe, ukoliko mu je stalo do pravde, ne procesuira brojne zločine nad Srbima iz Mirkovaca, poput ubistva čovjeka sa mentalnim smetnjama koji je zaklan i likvidacija ljudi koji su prije izbijanja sukoba otišli u Vinkovce na posao ili po penziju i nikada se nisu vratili? Međutim, konstatuje Veselinović, ta ubistva hrvatsko pravosuđe tretira kao da se nisu ni desila, dok u isto vrijeme pakuju optužnice kao u slučaju Travice, koga u hrvatskoj javnosti prikazuju tako da se običan čovjek kome serviraju to što iskonstruišu zgražava, čime se pojačava i pritisak na preostale Srbe i produbljuje mržnja prema njima.

RISTIVOJEVIĆ: ZAŠTO SE TOLIKO ČEKALO NA ISTRAGU?

Profesor Međunarodnog krivičnog prava na Pravnom fakultetu u Novom Sadu Branislav Ristivojević, koji odlazi u osječki sud i prati ročišta Travici, smatra da je indikativno to što je istraga počela duže od tri decenije nakon što se slučaj desio. „Do toga je došlo, iako su glavni svedoci tužilaštva živi. Imali su dovoljno vremena da pomenu ime Travice i mnogo ranije daju iskaze policiji“, naglašava Ristivojević. On kaže da mu sve ovo djeluje da je Travicino ime iskočilo tek 30 i nešto godina kasnije zato što se zločinima na ovim prostorima više ne bave međunarodni krivični sudovi, pa se hrvatskom pravosuđu učinilo da će neriješeni slučajevi ostati takvi i onda panično i brzo pokušavaju da prijave, koje imaju po fiokama, spoje sa nekim ljudima. „Zašto baš Travicu? Možda baš zato što se posle rata bavio politikom u Mirkovcima i bio funkcioner. Možda optuženje protiv njega ima ili može da ima efekat na preostali deo Srba koji žive u tom kraju“, ocijenio je Ristivojević.

ODBIJAJU SVJEDOKE ODBRANE SA LICA MJESTA

U mnoštvu čudnih stvari on izdvaja to što sudija odbija svjedoke odbrane sa lica mjesta, a među njima i čovjeka koji je ranjen kada je dobio rafal iz te „crvene kuće“, ističući da je neobjašnjivo zašto kao svjedok nije saslušana supruga Željka Travice. „Nju sami svedoci tužilaštva navode ne samo kao ženu koja je bila u Mirkovcima, nego da su u njenu kuću navodno i ušli. Navodno je i Željko Travica doveo žrtve u sopstvenu kuću, što je jako čudno. Ali, čak i da je tako kako su rekli, daj da čujemo suprugu Željka Travice. Međutim, sud i to odbija“, naglašava Ristivojević. On ukazuje i na to što je čovjek koga je svjedok odbrane /Nebojša Veselinović/ na sudu direktno povezao sa zločinom pobjegao iz Hrvatske nakon što je pomenut, a u međuvremenu su njegovi rođaci prijetili svjedoku, što je jaka indikacija, isto kao i bjekstvo. „Sud, a ni tužilac, nisu dali policiji nalog da ode i ispita čoveka čije je ime pomenuto. Možda je i oklevetan, ali da li je moguće da policija u Hrvatskoj bar ne proveri i ne sasluša ga u svojstvu građanina. On je, po svemu sudeći, pobegao dve nedelje nakon što je pomenut. Kako sve ovo izgleda, svako objektivan može da kaže da su mu tužilac i policija dali to vreme da pobegne“, smatra Ristivojević.

GLAVNI SVJEDOK TUŽILAŠTVA TRAŽIO ŽELJKOVU FOTOGRAFIJU

On navodi još jednu nelogičnost, a tiče se glavnog svjedoka tužilaštva, za kog supruga Željka Travice kaže da ju je nakon mirne reintegracije telefonom zvao kući i tražio Željkovu fotografiju. „Ako je to tačno, onda to govori da glavni svedok nije imao pojma kako izgleda Travica. Da je znao, zašto bi tražio njegovu sliku?“, pita Ristivojević. Međutim, ukazuje on, isti taj glavni svjedok tužilaštva na suđenju „jedan kroz jedan“ priča koga je vidio da je izvršio zločin i šta je ko radio, a bez obzira na to što ostali svjedoci nisu vidjeli Travicu, on tvrdi da je siguran i gdje je bio i šta je radio. „Jedini je tako siguran, iako svi drugi svedoci tužilaštva kažu da nije Željko Travica i da nisu bili tu. Jedan od njih je toliko kontradiktoran da ispada je on Travicu upoznao na tri mesta tokom tih događaja“, svjedoči Ristivojević.

SUĐENJE POD PRITISKOM HRVATSKE JAVNOSTI

Njegov utisak je da je sve čudno, počev od toga da su svjedoci intervjuisani u medijima kao zvijezde prije davanja iskaza u sudu. „To govori da se postupak ne vodi samo u sudu, nego i u javnosti, koja daje snažan pečat suđenju. Bojim se da je javnost ta koja vrši pritisak na hrvatsko pravosuđe i ne da mu da nepristrasno vodi i okonča ovo suđenje“, kaže Ristivojević. On navodi da je poseban problem teška bolest Travice i objašnjava da se u svim ekvivalentnim slučajevima optuženima omogućava da se ljudski liječe kako bi im se ponovo sudilo kada budu sposobni za to. „Insistirati na tome da se ozbiljno bolestan čovek, koji se bori sa rakom, pojavljuje na suđenju, to je, gledano samo sa zdravstvenog stanovišta, krajnje problematično“, naglašava Ristivojević. On kaže da mu je teško da povjeruje da je nekom interes da Travica dobije neadekvatno liječenje i da mu se, ne daj Bože, nešto gore desi, jer samo živom mogu da mu sude i, na kraju krajeva, izreknu presudu. „Ali, mnogo je čudnih stvari koje se u ovom procesu dešavaju“, napominje Ristivojević.

SA HEMIOTERAPIJE NA ROČIŠTE

Sa još jednom čudnom odlukom suda suočio se Aleksandar Travica, sin Željka Travice, koji otkriva da je 11. marta odbijena žalba na odluku sudije da njegovom ocu ne dozvoli kućni pritvor u Hrvatskoj, uz nanogicu, dok se ne izliječi bar dotle da bude raspravno sposoban. Taj zahtjev sudu je upućen 28. januara, sedam dana prije nego što je Željko krenuo na hemioterapije, ali je prijedlog odbačen, kao i žalba, jer je o njoj „odlučivano po stanju stvari prije hemioterapije“. „Uz to, dežurni sudija koji obilazi pritvorenike mom ocu je rekao da je sudija odložio ročište zakazano za 25. februar, jer je kao predsednik suda prezauzet. Novo je, kako mu je rečeno, zakazano za 17. mart. Ćaća je 5. marta hemioterapiju morao da prima iz nekoliko puta, jer je nije dobro podnosio“, kaže sin Željka Travice.