U trenutku kada se sve češće govori o mogućim potezima Vašingtona na Bliskom istoku, jedna procena posebno odjekuje – ideja o blokadi Ormuskog moreuza, prema pojedinim analitičarima, nije znak snage već očajnički potez administracije koja ulazi u sve rizičniju fazu.
Upravo tako to vidi bivši obaveštajni oficir američke vojske Skot Riter, koji je u razgovoru na Jutjub kanalu Džordža Galoveja otvoreno poručio da bi takav potez bio ozbiljna strateška greška sa posledicama koje bi mogle izmaći kontroli.
Riter ne ostavlja mnogo prostora za dilemu – ključna tvrdnja je jasna i ponavlja se kroz njegovu analizu: pokušaj Sjedinjenih Država da blokiraju Ormuski moreuz predstavlja čin očaja i potez koji je unapred osuđen na neuspeh.
I to, kako naglašava, iz tri razloga koji se međusobno prepliću – pravnog, logističkog i geopolitičkog. Već u startu, sama ideja blokade otvara pitanje legitimiteta, jer taj prolaz nije samo iranski interes, već arterija kroz koju prolazi energija celog regiona.
Tu dolazi prvi problem, i možda najosetljiviji. Kroz Ormuski moreuz ne prolazi samo nafta iz Irana. Kroz isti prolaz ide kuvajtska, nafta iz UAE, Saudijske Arabije, Bahreina i Katara.
Drugim rečima, blokada ne bi pogodila samo protivnika, već bi direktno udarila i na ekonomije američkih saveznika u Zalivu. U prevodu – takav potez bi se lako mogao protumačiti kao udar na globalno tržište energije, a samim tim i kao potez koji bi izazvao reakciju šire međunarodne zajednice.
Ali priča tu ne staje. Riter skreće pažnju na nešto što se često zanemaruje – praktičnu neizvodljivost cele operacije. Presretanje brodova, kaže, nije pitanje volje, već preciznih informacija: gde se brod nalazi, pod kojom zastavom plovi i ko je njegov stvarni vlasnik. Međutim, realnost na terenu se promenila.
Sankcije su dovele do pojave takozvane flote u senci, gde brodovi menjaju identitete, rute i vlasničke strukture. Tradicionalni sistemi praćenja, uključujući i one oslonjene na osiguravajuće kuće poput Lojdsa iz Londona, više ne daju pouzdane podatke.
Bez kvalitetnih obaveštajnih informacija, kako kaže, svaka blokada postaje slepa operacija. A slepa operacija na tako osetljivom mestu može vrlo brzo da preraste u nešto mnogo ozbiljnije.
U tom kontekstu, Riter podseća i na ograničenja same američke mornarice u regionu. Udarna grupa nosača aviona nije dizajnirana za inspekciju trgovačkih brodova. Njeni razarači i krstarice imaju potpuno drugačiji zadatak – zaštitu nosača od potencijalnih napada, uključujući iranske protivbrodske rakete.
Drugim rečima, resursi koji su trenutno raspoređeni nisu ni približno dovoljni za sprovođenje prave blokade. Za takvu operaciju bilo bi potrebno višestruko više brodova nego što ih SAD trenutno imaju u regionu.
I tu se dolazi do sledeće tačke – rizika na terenu. Ako se američki brodovi približe moreuzu, prema Riteru, izlažu se direktnoj opasnosti od iranskih raketnih sistema. Ako ostanu dalje, u Indijskom okeanu, blokada gubi smisao i postaje neefikasna.
U toj računici, kako on ironično primećuje, teško je videti scenario u kojem takav potez daje željeni rezultat. Ali možda još opasniji deo priče leži u mogućim incidentima na moru.
Posebno kada se u jednačinu uključe brodovi koji ne pripadaju Zapadu. Riter otvoreno sumnja da bi kineski ili ruski brodovi jednostavno promenili rutu zbog američkog pritiska. Naprotiv, takav potez bi mogao da izazove direktnu konfrontaciju.
On čak ide korak dalje i nudi hipotetički, ali vrlo konkretan scenario: američki helikopter sa pripadnicima Navy SEAL jedinica pokušava da izvrši inspekciju ruskog tankera.
Na tom brodu, upozorava, mogu se nalaziti veterani privatnih vojnih kompanija, opremljeni prenosivim protivvazdušnim sistemima. Ishod takvog susreta ne bi bio samo taktičko pitanje, već bi otvorio vrata mnogo širem sukobu.
Čak i ako bi američke snage imale prednost u tom konkretnom trenutku, posledice bi bile daleko veće – direktan ulazak u sukob sa Rusijom.
Upravo tu dolazi završna poenta njegove analize. Blokada Ormuskog moreuza, prema Riteru, nije pažljivo osmišljena strategija, već politički potez koji nosi tri ozbiljna problema.
Prvo, pravno daje Iranu osnov da reaguje punim kapacitetom. Drugo, tehnički je gotovo neizvodljiva zbog nedostatka resursa i pouzdanih informacija. I treće, geopolitički vodi ka izolaciji Sjedinjenih Država, uz rizik od direktnog sukoba sa velikim silama poput Rusije i Kine.
Na kraju, ostaje pitanje koje visi u vazduhu – da li se ovakve ideje zaista razmatraju kao realna opcija ili su deo šire političke igre pritiska.
Jer kada se svi slojevi ove priče saberu, slika postaje mnogo složenija nego što deluje na prvi pogled. A u takvim okolnostima, jedna pogrešna procena može da pokrene lanac događaja koji niko neće moći lako da zaustavi.






