Američki novinari poslednjih dana sve češće podižu pogled ka Severu, tamo gde se led ne topi lako, a geopolitički računi menjaju se sporo, ali temeljno.
Povod je izjava ruskog predsednika Vladimira Putina, data gotovo usput, da je novi ruski nuklearni ledolomac „Lider“ već u fazi izgradnje i da bi trebalo da bude spreman do 2030. godine. Naizgled rutinska informacija, ali u aktuelnom trenutku – sve samo ne bezazlena.
U analizi koju prenosi američko izdanje Army Recognition, „Lider“ se ne opisuje kao još jedan brod u dugoj liniji ruskih arktičkih projekata, već kao tehnološki i strateški iskorak bez presedana.
Kako navode autori, reč je o najmoćnijem ledolomcu ikada projektovanom, plovilu koje bi moglo ozbiljno da poremeti postojeći balans snaga u Arktiku, i to ne u korist Sjedinjenih Država.
Važno je, kažu američki novinari, i vreme kada je Putin odlučio da podseti svet na ovaj projekat. Međunarodna konkurencija za uticaj u arktičkom regionu poslednjih godina primetno se zaoštrila, a resursi, transportni pravci i vojno prisustvo postali su deo iste slagalice.
U tom kontekstu, „Lider“ deluje kao poruka – Moskva ima dugoročne planove i sredstva da ih sprovede.
Tehničke karakteristike broda dodatno pojačavaju taj utisak. Prema navodima Army Recognitiona, „Lider“ je projektovan da probija led debljine do 4,3 metra i da otvara kanal širine čak 50 metara.
Autonomija mu se, kako se ističe, meri mesecima, a ne nedeljama, što u uslovima Krajnjeg Severa menja način na koji se planiraju operacije, snabdevanje i prisustvo na terenu. Drugim rečima, logistika više nije kratkoročna improvizacija, već stabilan sistem.
Američki analitičari posebno naglašavaju da se potencijal „Lidera“ ne završava na civilnoj plovidbi. Osim što može da vodi trgovačke brodove kroz arktičke ledove, ovaj ledolomac sposoban je da prevozi gorivo, municiju, građevinski materijal i tešku tehniku do izolovanih baza.
U regionu gde je svaki konvoj izazov, takva mogućnost značajno olakšava logistiku i otvara prostor za stalno prisustvo, što Moskvi daje prednost koju je teško ignorisati.
U poređenju s tim, situacija na američkoj strani izgleda prilično skromno. Sjedinjene Države se već decenijama oslanjaju na ograničen broj polarnih ledolomaca, što im ne omogućava slobodno i kontinuirano delovanje u Arktiku.
Iako Vašington u poslednje vreme pokušava da nadoknadi taj zaostatak, razlika u odnosu na rusku flotu i dalje je očigledna. A sa ulaskom „Lidera“ u upotrebu, upozoravaju američki novinari, taj jaz će postati još dublji.
„Ovo neslaganje ima konkretne operativne posledice“, ocenjuju autori iz SAD. U regionu gde su pristup, snabdevanje i stalno prisustvo ključni faktori, prednost ima strana koja može da rasporedi teške ledolomce. Takva strana lakše održava infrastrukturu i ostvaruje kontrolu nad strateški važnim područjima Arktika.
Za sada, sve je još u fazi planova i gradnje, a 2030. deluje kao daleka tačka na horizontu. Ipak, iskustvo pokazuje da se u Arktiku stvari menjaju polako, ali ostaju dugo.
Upravo zato se pitanje ne svodi samo na jedan brod, već na to kako će se sever sveta oblikovati u godinama koje dolaze – i ko će tamo imati prednost kada led počne da se pomera, bukvalno i politički.






