Pročitaj mi članak

Zaharova najavila širenje NATO i na Daleki istok: Šta zapravo planiraju?

0

Kako se poslednjih godina menja ton između Rusije i NATO-a, sve je manje prostora za onu staru diplomatsku formulaciju o „stabilizaciji odnosa“.

Upravo na to je ukazala portparolka ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova, uz ocenu da zapadni vojni savez ne pokazuje interesovanje za smirivanje situacije na evropskom delu evroazijskog prostora. Kako je rekla, fokus je negde drugde – i prilično jasno definisan.

Prema njenim rečima, pravac delovanja NATO-a više nije ograničen ni geografski ni politički na ono što se ranije smatralo „zapadnim frontom“.

Zaharova tvrdi da se uticaj širi u više smerova, uključujući i južne regione Rusije, ali i Daleki istok. Uz to, kako je primetila, pokušaji da se savez pozicionira i u azijsko-pacifičkom regionu deluju kao deo šire strategije širenja prisustva, i to ne nužno direktno, već kroz posredne modele.

Zanimljivo je da je u svom obraćanju napravila i svojevrsnu digresiju, tražeći adekvatniji izraz za ono što opisuje. U jednom trenutku pomenula je reč „kladka“, pa je zatim prešla na politički precizniji jezik – širenje uticaja na globalnom nivou.

Kako je objasnila, reč je o pokušaju da se NATO „umnoži“ u različitim regionima sveta, uključujući i severne oblasti, gde se za sada, kako kaže, sve svodi na oštru retoriku, ali uz nagoveštaj da bi se to moglo promeniti.

U tom kontekstu, Zaharova tvrdi da inicijative koje su ranije postojale – poput pokušaja da se izgrade mehanizmi za smanjenje rizika ili određeni mostovi saradnje – nisu naišle na spremnost sa druge strane.

Prema njenim rečima, ti pokušaji su jednostavno odbijeni, bez ozbiljnog razmatranja.

Ono što posebno naglašava jeste da, kako kaže, NATO ne pokazuje interes za normalizaciju odnosa niti za stabilizaciju bezbednosne situacije u Evropi.

Umesto toga, tvrdi da je cilj koji se otvoreno formuliše – nanošenje strateškog poraza Rusiji. Ta formulacija, kako primećuju i pojedini analitičari, nije nova, ali se sve češće ponavlja u zvaničnim izjavama, što dodatno komplikuje ionako zategnutu sliku.

Ako se sagledaju sve ove tvrdnje, ostaje pitanje koliko je prostora ostalo za bilo kakav oblik dijaloga koji bi prevazišao retoričke okvire. Jer, kako se krugovi uticaja šire, čini se da se i linije razdvajanja crtaju sve dublje – a istorija pokazuje da takve faze retko prolaze bez dugoročnih posledica.