Aleksandar Vučić, predsednik Ćacistana, vidi napade čak i kada ne postoje, a onda na to odgovara sarkastično i ironično.
Predsednik koji se hrani time da ga svi pominju po imenu i prezimenu u starom maniru Luja XIV „Država to sam ja“ našao se uvređen, time što ljudi vide njega kao krivca (samo koji ljudi, ali to je drugo pitanje…). Zasluge priznaje, ali krivicu ne. Kao da je to poznato odnekud?
Ipak, ovog puta hoda po tankoj granici i odlučuje da glumi žrtvu. Velikomučenik je sebe predstavio kao nekog ko sada pati i ko se ne pita za sve. Kao neko ko ne pokušava da se meša. I onda je otišao do granice apsurda, kao što sve uspe da izvrne.
„Meni je preostalo samo to da se vidi i formalno pravno kako sam bio progonjen, zato što sam radio u nemogućim uslovima. Svakome sam kriv za sve. Kriv sam i za prečku Peđe Mijatovića. Mijatović je bio duhovit, on mi je poslao poruku, kaže – ja se sve ove godine pitam, kako je lopta završila na prečki. Sad sam našao rešenje. Kriv sam i za Obradovića, bio sam kriv Zvezdinim navijačima kada sam pomagao da dođe u Partizan, a jesam“, poručio je Vučić.
Ipak, kao u žitiju svakom velikomučenika tu se njegova patnja ne zaustavlja. Oh, Žitije Stefana Dečanskog nije bilo ovako ispunjeno mučeništvom. Sam sebe optužuje i brani. Prosto se postavlja pitanje: Predsedniče, da li vas nešto zanima više od sebe samog?
„Jer su govorili to Vučić hoće da Partizan bude uspešniji od Zvezde, da bi dobio izbore. Kriv sam i da je namerno Zvezda izgubila od Vojvodine. Ja se živ pojeo, zvao sam Terzića tri puta. Ma ne, ti si to namestio. Hoću da kažem kakve veze išta ima. Ovi se nisu šalili, stvarno mislili da sam ja kriv za superćelijsku oluju.
Jedan biznismen iz Slovenije došao i kaže ima mnogo prijatelja ovde, oni su uglavnom protiv mene. Zašto? Kažu – pa ne mogu da ga gledam, samo da to đubre više ne gledam. Morao sam da prođem kroz to da sam ubijao decu u majčinim rukama, i oni kao – baš je stativ. Sram vas bilo, lažovi bedni. Nizašta se nisu izvinili, niti je meni to potrebno“, poručio je on.






