Postavljenje Aleksandra Žunića za sekretara Osnovne škole „Banović Strahinja“ na Banovom brdu izazvalo je burne reakcije u javnosti, zbog njegove povezanosti sa jednom od najpoznatijih razbojničkih grupa iz devedesetih godina.
Iako je, kako sam navodi, u evidenciji danas vođen kao neosuđivano lice, Žunić je devedesetih godina bio osuđen na uslovnu kaznu zatvora u postupku koji se vodio protiv Vojislava Božilovića i njegove grupe, koja je odgovarala za dva teška ubistva i više razbojništava u Beogradu 1992. godine.
Žunić za medije tvrdi da u svom angažmanu u školi ne vidi ništa sporno.
„Bio sam mlađi punoletnik kada se to dogodilo. Osudili su sve koji su se poznavali, iako nisam imao veze sa zločinima. Kazna je istekla i nastupila je zakonska rehabilitacija, tako da se danas vodim kao neosuđivano lice“, naveo je on.
Dodaje da kao sekretar obavlja isključivo administrativne poslove i da nema direktan kontakt sa učenicima.
Slučaj protiv grupe kojoj je pripadao Žunić odnosio se na seriju teških krivičnih dela koja su potresla javnost početkom devedesetih. Grupa je, između ostalog, optužena za ubistvo radnice u zlatari u Krunskoj ulici u Beogradu tokom pljačke, kao i za ubistvo direktora firme „Mladost turist“ na Novom Beogradu.
Prema tadašnjoj istrazi, zločini su izvršeni iz vatrenog oružja kalibra 7,65 milimetara, najčešće automatskim pištoljem „škorpion“, koji je bio široko rasprostranjen u tom periodu.
Osim ubistava, pripadnici grupe teretili su se i za više napada na poštare koji su dostavljali penzije, pri čemu su žrtve često bile teško povređene.
Istraga je u to vreme bila otežana nedostatkom tehničkih sredstava, ali je do hapšenja došlo nakon što je pronađen ukradeni nakit iz zlatare, što je dovelo do razotkrivanja cele grupe.
Ipak, čitav slučaj kasnije je dobio i političku dimenziju, jer su pojedini mediji tog vremena grupu povezivali sa studentima Pravnog fakulteta, što je dodatno podiglo tenzije u javnosti.
Postavljenje Žunića na mesto u obrazovnoj ustanovi ponovo je otvorilo pitanja o kriterijumima za zapošljavanje u javnim institucijama, kao i o tome gde je granica između zakonske rehabilitacije i javne odgovornosti.






