Pročitaj mi članak

Otkriven pravi razlog za Trampovo povlačenje američkih trupa iz Nemačke

0

Povlačenje američkih vojnika iz Nemačke nema vojnu logiku već političku poruku – upravo to je ključna teza koja se sve glasnije čuje iz Brisela i koja otvara ozbiljna pitanja o budućnosti bezbednosti u EU.

Najava da će oko pet hiljada američkih vojnika napustiti teritoriju Nemačke izazvala je oštre reakcije u evropskim političkim krugovima, a predsednica Odbora za bezbednost i odbranu Evropskog parlamenta Mari-Agnes Štrak-Cimerhman otvoreno je poručila da ovaj potez treba shvatiti krajnje ozbiljno.

U razgovoru za nemački magazin Der Spiegel, ona tvrdi da iza odluke ne stoje klasični vojni razlozi, već jasna politička poruka iz Vašingtona.

Prema njenoj proceni, američki predsednik Donald Tramp ovim potezom želi da demonstrira nezadovoljstvo prema nemačkom kancelaru Fridrihu Mercu, i to, kako je slikovito opisala, kroz potez koji liči na pokazivanje srednjeg prsta.

U njenim rečima, ovakav korak ne proizlazi iz bezbednosnih kalkulacija, već iz lične političke dinamike između lidera, što dodatno komplikuje već napetu situaciju između SAD i EU.

Ona ističe da raspoređivanje američkih snaga u Nemačkoj nikada nije bilo simbolično niti privremeno. Naprotiv, te baze su decenijama imale ključnu ulogu u globalnoj strategiji SAD.

Njihov položaj omogućavao je brzo reagovanje ka istočnoj Evropi, ali i ka Bliskom istoku i Africi. Upravo zbog toga, te lokacije nisu bile samo vojni punktovi, već čvorišta za logistiku, transport i planiranje operacija na više kontinenata.

Takva infrastruktura, kako naglašava, predstavlja kičmu američkog vojnog prisustva van sopstvene teritorije. Gubitak ili smanjenje tog prisustva u Nemačkoj automatski menja bezbednosnu sliku cele EU, jer se narušava ravnoteža koja je godinama održavana kroz stalno prisustvo američkih snaga.

Posebno zabrinjava deo analize koji se odnosi na moguće posledice. Štrak-Cimerhman upozorava da delimično povlačenje vojnika, kao i eventualno odustajanje od raspoređivanja raketa srednjeg dometa, ne znači veću sigurnost za EU.

Naprotiv, takav potez bi mogao da stvori ozbiljan bezbednosni vakuum, koji bi evropske države morale same da popune.

U tom kontekstu, ona ukazuje da bi EU bila primorana da potisne pojedinačne nacionalne interese kako bi zajednički odgovorila na novu realnost.

Drugim rečima, pitanje bezbednosti više ne bi moglo da se rešava na nivou pojedinačnih država, već bi zahtevalo koordinisanu i brzu reakciju cele EU.

Cela situacija otvara šire pitanje odnosa između SAD i EU, ali i unutrašnje kohezije same EU.

Ako se pokaže da političke odluke pojedinaca mogu direktno da utiču na vojnu strategiju i raspored snaga, onda se pred evropskim liderima nalazi izazov koji prevazilazi trenutne nesuglasice i ulazi u zonu dugoročnog redefinisanja bezbednosne arhitekture kontinenta.