Pročitaj mi članakU OVIM nestabilnim vremenima, kada su mnogima preostali samo nada da će biti bolje i zabrinutost, trebalo bi se prisjetiti onoga što su govorili stari Jevreji da se ne treba mnogo radovati jer od goreg uvijek ima još gore.
Stalno je pitanje: kada bi se aktuelna kriza u svijetu mogla i okončati. I tu bi se vrijedilo prisjetiti iskustva starih Jevreja koji su govorili da „kada se iscrpe sve mogućnosti – onda pošteno“.
Te „mogućnosti“, kako izgleda, još nisu iscrpljene i „pošteni“ izlaz iz krize i uspostavljanje mirnog poretka još nisu na vidiku.
Svaki društveni model se potroši, pa je tako i onaj zapadni, koji je, uz sve slabosti, bio motor razvoja svijeta, odavno potrošen. Ali, nije bilo novih ideja kako dalje. Kriza je počela odavno – još početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka i potom najveću kriznu energiju dobila raspadom Sovjetskog Saveza kada je srušen svjetski poredak.
Rušenje Berlinskog zida je na neki način srušilo i Zapad. Toga su neki i tada bili svjesni pa su se protivili njegovom rušenju, prije svega Velika Britanija i Francuska.
Zapad, predvođen Amerikom, svoju nestajuću dominaciju i unutrašnji spazam uporno je pokušavao da sačuva ratovima. Samo od 2001. potrošeno je više od 4 hiljade milijardi dolara i ubijeno preko milion ljudi ali, kriza nije riješena i problemi su postajali sve veći.
Za to vrijeme ne-zapadni dio svijeta nije dangubio. Stvorene su nove međunarodne integracije koje su postale ne samo nosioci novih političkih odnosa nego i motorna snaga ekonomskog i tehnološkog razvoja. Udareni su temelji jednog drugog dijela svijeta na kojima je izrastao neuzaustavljiv proces takozvanih tektonskih promjena u svijetu. Njihova baza su evroazijske integracije.
Rat sa Iranom je zacementirao stvaranje dva dijela savremenog svijeta.
Ti procesi su na Zapadu uglavnom ignorisani i omalovažavani. Pozadina ratova je od javnosti prikrivana lepezom laži, čak i naivnih i nevjerovatnih, što je u zapadnom dijelu svijeta utemeljilo „kulturu laži“. Laži, međutim, mogu da kupe politički dan ali ne mogu primijeniti realnost.
Tek su drugim dolaskom Donalda Trampa u Bijelu kuću sva ta dugogodišnja prikrivanja razgolićena i jasno objavljeni stvarni ciljevi Amerike. Ali, „kultura laži“ se već debelo zapatila i bacila je u sjenku tu Trampovu iskrenost.
Pošto je izgubila industrijsku moć, Amerika se opredijelila za razvoj usluga prije svega u digitalnoj tehnologiji i u tome se u velikoj mjeri uspjelo. Putem digitalne tehnologije (HighTech) Amerika je uspjela da globalno dominira društvenim mrežama, u tom novom i veoma moćnom mediju, kao i razvojem takozvane vještačke inteligencije. To je novi, moderni oblik uticaja i praktično gubitka suvereniteta. Mnoge zemlje su izgubile digitalni suverenitet. Ali, ta dominacija se polako topi jer i drugi, prije svega Kina, razvijaju takve tehnologije a uz to imaju i proizvode za svakodnevni život.
Suština je, u stvari, u spašavanju dolara kao jedinog pouzdanog instrumenta američke moći. I tu je jedina prava baza spasenja kontrola globalnih energetskih resursa prije svega nafte i gasa. Ali, mnoge zemlje sa energetskim resursima su počele da prodaju naftu i gas i u drugim valutama što je oslabilo američki dolar. Sa 67 odsto svjetskih deviznih rezervi dolar je opao na 47 procenata i dalje opada.
Za Ameriku su najbolnija dva globalna procesa. Jedan je gubitak dominacije na Bliskom istoku, kao vodećem energetskom izvoru. To je početak kraja takozvanog petrodolara koji je decenijama zamjenjivao zlatnu podlogu američke valute, ukinutu još 1972. godine kada su bankrotirale američke javne finansije.
Drugi je dalje jačanje i institucionalizacija BRIKS integracije koja obuhvata oko 70 odsto globalnih prirodnih resursa i koja intenzivno gradi svoj finansijski sistem kojim se u velikoj mjeri eliminiše dominacija dolara.
To je šira slika rata protiv Irana i njegova stvarna pozadina. To je rat za opstanak dominacije dolara i u krajnjem protiv BRIKS integracije.
Iz tog i ugla obećanih ciljeva u Iranu, promjena vlasti, kontrola nafte i kontrola plovnih puteva i razbijanje BRIKS-a, Amerika je taj rat već izgubila. Iran ne mora da pobijedi, dovoljno je da nije izgubio.
Osnovni uzroci američkog poraza su izuzetno slaba priprema rata i pogrešne procjene o stanju u Iranu, njegovoj oružanoj moći i očekivanju da će se arapske zemlje pridružiti američkim napadima, što se nije desilo. A Iran i njegovi saveznici su se temeljno pripremili. Nesumnjivo je da su u tim pripremama Kina i Rusija mnogo pomogle.
U ratu protiv Irana korišćen je model primenjen u bombardovanju Srbije, SR Jugoslavije, 1999. godine. Napadi iz vazduha bez kopnenih snaga a po modelu takozvane Oslobodilačke vojske Kosova. U Iranu je trebalo da se formira pobunjenička vojska od Kurda. U Iranu živi oko 10 miliona Kurda. Ali, ni to se nije desilo. Onda je, kao i 1999. godine, Amerika tražila one koji bi izvršili pritisak na Iran da se obustavi rat i pregovora.
I opet Rusija. Predsjednik Tramp je telefonom zvao ruskog predsjednika Putina ali, kako izgleda, od tog posla nije bilo ništa. Sve je već viđeno, Zapad nema novih ideja. Ali, ovoga puta Rusija nije ona iz 1999. godine.
Uz to, rat protiv Irana je i rat protiv Rusije i Kine a time i zemalja BRIKS-a. Većinske su procjene da će iz ove ratne avanture BRIKS izaći mnogo jači i da će krenuti u snažniju integraciju kako bi se na vrijeme obezbjedila jača odbrana.
Desilo se da je Indija, jedan od osnivača integracije, ovoga puta „izdala“, stala je na stranu Amerike i Izraela. Nejasno je zašto je to uradila ali je sigurno da njen položaj u BRIKS-u neće biti kao do sada. I već plaća visoku cijenu. Rusija je ukinula povlašćene cijene za naftu i Indija sada mora da plaća onu koja je na tržištu.
Indija je do sada mnogo zarađivala na povlašćenim cijenama ruske nafte jer je prodavala drugima po tržišnim cijenama.
Većinske su procjene da će predsjednik Tramp jednog skorog časa jednostavno u svom stilu proglasiti „pobjedu“ i obustaviti ratne operacije. Amerika naravno ima mogućnosti da nastavi rat, ali lomovi na energetskom tržištu i na berzama kao i u očekivanom a ne ostvarenom savezništvu su velika cijena koja mora da se izbjegne.
I, kao i uvijek, najvažnije je koje su posljedice rata.
Osnovne posljedice bi mogle da budu da Amerika izgubi vojno uporište a time i presudan uticaj na Bliskom istoku. Njene baze u Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Ujediljenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji su, ako ne uništene, a ono temeljno razorene. U dogledno vrijeme američko prisustvo će, sem u Izraelu, biti beznačajno.
Ratovi su dugo gotovo svakodnevica na Bliskom istoku ali mnogi vjeruju da bi ovoga puta američko-izraelski rat protiv Irana mogao da bude upaljač za svjetski sukob, za Treći svjetski rat. I za to se mnogi i pripremaju, prije svega zemlje BRIKS-a.
Istorijsko iskustvo sugeriše da se svjetski ratovi dugo krčkaju i da su onda ovovremeni regionalni sukobi samo krčkanje. I zato je moguće da će na kraju i izbiti svjetski sukob jer ovi regionalni ratovi nisu riješili ni jedan od problema zbog kojih i izbijaju. A osnovno je – promjena težišta ekonomskog klatna.
Ali, ma koliko bili upozorenje aktuelni regionalni ratovi još uvijek ne mogu biti i svjetski sukob. Jedini prostor koji može da izazove svjetski rat je Evropa, takvi su njen položaj i sudbina. Evropa je, međutim, sada veoma slaba i razjedinjena ali se njene vodeće zemlje pod izgovorom rata u Ukrajini i iluzije da će Rusija napasti Evropu već pripremaju za rat.
U Evropi su unutrašnje političke i ekonomske turbulencije sve veće i nikada politička elita nije bila toliko daleko od interesa svojih zemalja i sopstvenog naroda. To je dovelo do toga da su tradicionalne političke partije već potrošene i bez ugleda i povjerenja. Francuski predsjednik Makron, na primjer, ima samo 10 odsto podrške u javnosti, i dolazi do stvaranja novih političkih snaga, novih partija.
Te nove političke partije prije svega zagovaraju nacionalne interese i potrebu za oslobađanjem od „američkog vazalstva“ ali nemaju jasnu viziju kako to učiniti.
Amerika, međutim, koliko god preko Evropske unije ponižavala Evropu i rušila njene temlje, neće nikada napustiti taj svoj geopolitički i ekonomski zabran. Čak i po cijenu rata. I tu bi mogao da bude upaljač svjetskog sukoba.
I na kraju, šta sve to može da znači za srpske zemlje i srpski nacionalni korpus?
Još jedno prisjećanje: u stara vremena Jevreji su prema svakom događaju svoj stav određivali po principu „Šta to znači za Jevreje“.
Srpske zemlje su na geografskom prostoru koji ni jedan rat nije mimoišao. Ali, Srbi su brojčano ipak mali narod i srpske zemlje ne mogu bitnije da utiču na svjetske tokove, ma koliko bile njihove žrtve, ali mogu da se pripreme i racionalno procjenjuju ambijent. Za male narode je u stvari najbolje da se u ovakvim vremenima primire, da jednostavno ćute i prate i slijede istorijsko pamćenje.
