Pročitaj mi članakDok se iz godine u godinu sve glasnije priča o “borbi protiv rodno zasnovanog nasilja”, organizuju se parade, kampanje, konferencije, okrugli stolovi, posjete školama, predavanja, obuke, transparenti — kao da je čitav sistem riješio da nas uvjeri da je spas nadomak ruke, samo da uvedemo femicid u zakon i sve će biti riješeno. Ali između statistike i stvarnosti, između obećanja i bolnice, između prijave i policijskog uviđaja stoji jedno teško pitanje koje se sve glasnije čuje, naročito među ženama: da li nas sistem štiti, ili samo koristi kao broj, kao sredstvo, kao projekat?
Femicid u zakonu: sigurnost žena ili zloupotreba njihove tragedije
Pošto je postalo više nego očigledno da živimo u paradoksalnom vremenu: nikad više priče o zaštiti žena, a s druge strane nikad manje stvarne zaštite, zaista je potrebno da razjasnimo: šta je uzrok dosadašnje uzaludne borbe!?
Da li će uvođenje termina „femicid“ u zakon spriječiti nasilje nad ženama? Naravno da neće, jer problem ne leži u zakonu već u neprimjenjivanju već postojećeg zakona. Tolika dugogodišnja priča o femicidu prekriva glavni problem, a to je neefikasnost institucija. Femicid je u Federaciji BiH uveden kao posebno krivično djelo 8. marta 2025. godine — i šta se time postiglo? Apsolutno ništa. Posljednje ubistvo u Mostaru samo je još jedna, tragično bolna, potvrda da nova riječ u zakonu ne zaustavlja zločin.
Zaštita žene se postiže:
brzom intervencijom policije,
zaštitom žrtve,
sankcionisanjem nasilnika,
efikasnim radom centara za socijalni rad, tužilaštva i sudstva.
Nažalost, toga nije bilo. Simptomatično je što svaki put svu svoju odgovornost i krivicu svaljuju na patrijarhat i porodicu, koju već godinama predstavljaju kao najopasnije mjesto za život. Kakav apsurd!
Da li će počinioci biti strože kažnjeni ako se femicid uvede kao posebno krivično djelo? Opet isti odgovor – naravno da neće, jer veća kazna od doživotne ne postoji. Krivični zakon Republike Srpske, u članu 125, već propisuje doživotnu kaznu za teško ubistvo iz mržnje i drugih niskih pobuda, kao i za slučajeve kada počinilac liši života člana porodice kojeg je prethodno zlostavljao. Znači, uvođenje femicida ne donosi ništa novo u korist žena, samo u korist onih koji se osjećaju kao žene, jer se uvođenjem femicida „štite“ i ozakonjuju rodno zasnovana prava, rodni identitet i ostali termini nepoznati Ustavu RS.
Da li će žene zbog femicida kao posebnog krivičnog djela biti ohrabrene da prijavljuju nasilje? Najbolnija činjenica u cijeloj ovoj priči je da je svaka druga ubijena žena prijavljivala nasilje! Ne možemo da se otrgnemo pitanju da li bi one još uvijek bile žive da nisu prijavile nasilje, već da su našle neki drugi izlaz iz teške situacije!? Ovim pitanjem treba da se pozabave institucije: kako istinski zaštiti žrtvu, kako obezbijediti trajna rješenja? Toliki je pritisak na javnost da se prijavljuje svaki oblik nasilja, a ni policija, ni centri za socijalni rad, niti sigurne kuće nemaju kapacitet da isprate prijavljene slučajeve i obezbijede sigurnost ugroženoj ženi u šta smo se već toliko puta uvjerili.
Zanimljivo je da su brojne institucije, udruženja, aktivisti i volonteri veoma produktivno i sinhronizovano angažovani kada je riječ o „podizanju svijesti o nasilju“ i ohrabrivanju žrtava da prijavljuju svaki oblik zlostavljanja. Ali kada se žena zaista osmjeli da prijavi nasilnika, ta savršena sinhronizovanost iznenada se povlači i nestaje. Policija često „ima preča posla“, centri za socijalni rad smatraju da su svoj posao završili već samim prosljeđivanjem prijave, a sigurne kuće mogu da prihvate žrtvu tek na nekoliko mjeseci. Potom se te žene najčešće vraćaju nasilnicima — ne zato što žele, već zato što nemaju gdje. I, u najvećem broju slučajeva, bude im još gore nego prije, jer se nakon prijave nasilnik obično dodatno radikalizuje i postaje još nasilniji. Zbog svega rečenog, nimalo ne iznenađuje podatak da u svijetu tek nekoliko država uopšte ima „femicid“ kao posebnu krivičnu kategoriju: Kipar, Malta, Italija, Belgija, Hrvatska, Sjeverna Makedonija – i sada BiH.
Kada riječ postane važnija od žrtve – fenomen femicida
Pošto se u Republici Srpskoj uporno nastoji uvesti femicid kao poseban oblik nasilja, udruženje „Roditelji za prava djece“ zatražilo je od najmjerodavnijih institucija koje taj termin uvode objašnjenje šta ta riječ uopšte znači. Ipak, ni od Centra za ravnopravnost polova, ni od Ombudsmana BiH, niti od Ministarstva porodice, omladine i sporta nismo dobili odgovor. Svaka od navedenih institucija nas je upućivala da odgovor tražimo na drugom mjestu. Dok institucije ćute, mediji otvoreno govore da je femicid „rodno zasnovano ubistvo žene“, uvedeno da „zaštiti žene i one koji se tako osjećaju“.
Međutim, stvari ostaju nerazjašnjene, a pojmovi još manje. Ako se u opštu upotrebu uvodi strana riječ „femicid“, za koju se tvrdi da označava „rodno“, a ne „polno“ zasnovano nasilje, u tom slučaju, najtačniji izraz bio bi „džender zasnovano nasilje“. A ako je cilj da se obuhvati zaštita žena i svih koji se tako identitetski osjećaju, onda bi logičan termin bio „džendercid“, a ne „femicid“. Naravno, ako bismo nazvali stvari pravim imenom, taj koncept bi odmah bio odbačen. Upravo zato su tako lukavo i vješto iskoristili našu riječ „rod“ kao prevod riječi „džender“ da bi se tako uticalo dalje na sve pore društva, a pritom dajući riječi „rod“ značenja kojih inače nema. U srpskom jeziku riječ „rod“ označava srodničke odnose u porodici i nalazi se kao korijen u riječima rodbina, roditeljstvo, porod, rodoljublje i sl. Sve te riječi vezuju se za porodičnu zajednicu, pripadnost, zavjet i pretke. Upravo zbog ovog dubokog, prirodnog i tradicionalnog smisla, riječ „rod“ je zloupotrijebljena u savremenoj džender ideologiji kao prevod engleskog gender. Taj prevod je semantički neadekvatan jer gender ne označava ni porod, ni potomstvo, ni prirodan poredak. Takav prevod definitivno nije nastao iz jezičke potrebe, nego iz ideološke strategije: da bi se nova teorija predstavila kao nešto blisko i prihvatljivo našem narodu. Moramo priznati da su u tome uspjeli i vrlo vješto obmanjuju javnost.
Termin femicid u javnost je uvela i popularizovala feministička autorka Dajana E. H. Rasel, i to upravo u kontekstu borbe protiv navodnog „patrijarhalnog nasilja“. Zbog tog izvorno feminističkog koncepta danas se i kod nas uporno i jednostrano forsira priča o „nasilju u porodici“ kao dominantnom problemu, dok se gotovo u potpunosti zanemaruje svako drugo nasilje nad ženama — na poslu, na ulici, u javnom i društvenom životu — iako statistike pokazuju da se najveći broj incidenata dešava upravo van porodice. Uprkos tome što je procenat porodica u kojima se zaista dešava nasilje relativno mali, sve porodice su predstavljene kao podjednako rizične: očevi se sistematski prikazuju kao potencijalni nasilnici, porodice kao najopasnija mjesta za život, a djeci se šalje poruka da se moraju zaštititi od svojih roditelja, koji su u stvarnosti najpouzdaniji čuvari njihove sigurnosti.
Brojni psiholozi upozoravaju da stalno i uporno pričanje o nasilju može promovisati nasilje i normalizovati ga. Čuveni ruski psiholog Lav Vigotski opominjao je: „Ne pominji suviše često ono protiv čega se boriš. (…) Najgora pedagoška metoda je intenzivno i uporno usađivanje u svijest vaspitanika onih postupaka koje ne treba da čini.“. Kada djeca često slušaju o nasilju — putem medija, u školi ili su upućeni na akcije poput Plavih telefona — mogu postati desenzibilizovana, manje osjetljiva na njegove stvarne posljedice i početi ga doživljavati kao uobičajen dio svakodnevice. Prečesto pominjanje nasilja može stvoriti i osjećaj nesigurnosti, straha i anksioznosti što se upravo i dešava u našem društvu. Dodatnu zabunu stvara i stalno pominjanje takozvane „osobe od povjerenja“. Iako to treba da bude neko kome dijete zaista vjeruje, u praksi se kao „osobe od povjerenja“ često navode školski službenici, volonteri, predstavnici NVO ili druga lica koju djeca jedva poznaju. Takva rješenja mogu da ih dodatno zbune i opterete, jer im se poručuje da treba da traže pomoć od osobe sa kojom u stvarnosti nemaju nikakav odnos, niti osjećaj sigurnosti.
Kome je u interesu da svjesno radi na razaranju i destabilizaciji sopstvene zemlje? Jasno je da ogromni novčani tokovi usmjereni ka određenim nevladinim organizacijama, koje sprovode globalne agende, stvaraju moćnu infrastrukturu interesa. Kada neko redovno dobija višemilionske grantove, pristaje na to da u javnom prostoru uporno gura upravo ono što donatori traže: destabilizaciju porodice i promociju straha. Ali zašto je dozvoljeno da ekstremno feminističko viđenje stvarnosti i džender ideologija prodiru u apsolutno sve segmente društva, od škola i socijalnih službi, preko medija, pa sve do pravosuđa — i to tako da se porodična zajednica predstavlja kao opasnost, a ne kao temelj društva? Posljedice ovakvog narativa danas se vide na svakom koraku: muškarci pred stalnom optužbom, povlače se i postaju demotivisani; žene su depresivne, a ugrožene žene žive u stalnom strahu pošto su svjesne da ih niko ne štiti; mladi se plaše partnerstva, odgađaju brak i djecu; a postojeće porodice se raspadaju. Dozvoljeno je da se jedna grupa favorizuje, druga stigmatizuje, a pravo pretvara u ideološki instrument. Forsiranjem femicida direktno se zadire u ustavni poredak Republike Srpske, jer Ustav jasno kaže da smo svi jednaki pred zakonom.
Na kraju moramo svi da se zapitamo: hoće li iko stati u istinsku zaštitu žena, porodice, države ili je riječ femicid i džender ideologija skuplja od svake žrtve!?
