U istoriji moderne diplomatije, retki su i gotovo nezabeleženi slučajevi u kojima šef države, s punom svešću i pred uključenim kamerama, priznaje sopstveno rušenje temelja zemlje koju predstavlja. Slučaj Aleksandra Vučića prevazilazi okvire loše politike, on nudi direktne dokaze o svesnom i namernom izvršenju krivičnog dela gaženja Ustava i veleizdaje.
Na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji, pred međunarodnim auditorijumom, on je s poniznim ponosom raportirao o stopostotnom ispunjenju preuzetih obaveza, potvrđujući da je Srbija ugasila sopstveno pravosuđe, policiju na severu, telekomunikacije i civilnu zaštitu, te sprovela izbore po zakonima nepriznate države. Tim činom, on je pred stranim faktorom potvrdio ulogu izvršioca tuđih naloga na direktnu štetu suvereniteta države na čijem je čelu.
VUČIĆ PRIZNAJE IZDAJU I KRŠENJE USTAVA, NA POTEZU JE TUŽILAŠTVO
U istoriji moderne diplomatije, retki su i gotovo nezabeleženi slučajevi u kojima šef države, s punom svešću i pred uključenim kamerama, priznaje sopstveno rušenje temelja zemlje koju predstavlja.… pic.twitter.com/ETNw5ve5rP
— Kuke i motike (@petrovicnj) January 11, 2026
Dok pred domaćom javnošću agresivno i bahato simulira „lavovsku borbu“ protiv stranih centara moći, koristeći buku i floskule da ućutka svako pitanje o ceni te borbe, istina je ostala zabeležena u njegovom sopstvenom priznanju. Komentarišući albansko odbijanje Zajednice srpskih opština zbog njihovog Ustava, Vučić je cinično ogolio svoju protivustavnu delatnost rečima: „Pa šta me briga što nije u skladu sa vašim ustavom, a što, je l’ ovo u skladu sa našim Ustavom?“
Ova rečenica nije samo politički cinizam, već javno priznanje gaženja Ustava. Izjava da svesno potpisuje akte koji su u direktnoj suprotnosti sa Ustavom Srbije, predstavlja krunski dokaz o urušavanju državnog poretka zarad stranih interesa i ličnog opstanka na vlasti. On najviši pravni akt Države i sopstvenu zakletvu ne tretira kao svetinju, već kao prepreku koju je svesno odlučio da pogazi.
Ovakvo priznanje stavlja na direktan potez Tužilaštvo, koje u javnom prostoru ima dokumentovano priznanje o svesnom kršenju ustavnih ovlašćenja i krivičnom delu veleizdaje . Ako institucije nisu spremne da reaguju danas, zarobljene pod pritiskom režima, ovi snimci ostaju kao neoboriv dokazni materijal za krivične procese koji će neminovno uslediti po padu ovog poretka. Politika koja podršku belosvetskih moćnika u opstanku na vlasti plaća razaranjem Države, izdajom njenih teritorija i gaženjem Ustava, nosi sa sobom neizbrisiv trag pravne odgovornosti.
Na kraju puta, ostaje zabeleženo svedočanstvo o čoveku koji je pred celim svetom priznao da mu Ustav sopstvene države ne znači ništa pred zadacima koje ispunjava za druge.






