Pročitaj mi članak„…Hrvati su u stvari Srbi, umjetna nacija, čiji je najveći dio nastao pokatoličavanjem Srba, dok je ostalo romansko – germansko – mađarska mješavina. Hrvati ni prije ni poslije 1918. nisu imali svoju državu, a prvu su dobili proglašenjem „marionetske“ NDH 1941.godine. Potom su tvorevinu, podignutu genocidom nad milion Srba, utvrdili Tito i komunisti, a dovršili Vatikan i zapadne neoliberalne sile predvođene Njemačkom i SAD.“ (Tvrtko Jakovina, 1972, hrvatski istoričar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu
„Kako razgraničiti Srbe i Hrvate (tzv. sijamske blizance) koje deli
vera, ali ne i etničko poreklo (pokatoličeni Srbi) i jezik?
(Branko Petranović, Cetinje 1927 – Beograd 1994, srpski
istoričar i profesor Beogradskog univerziteta)
„Dok je jednom prilikom (Jovan Jovanović Zmaj) šetao dubrovačkim
Stradunom, upitao je nekog mladića gde se nalazi srpska crkva, a on
mu je odgovorio: – A, moj gosparu, ovdje su van sve crkve srpske. Biće da
pitate za pravoslavnu? (Dnevni list „Politika“, 6.februar 2015.)
„U njenoj (NDH) ideologiji hrvatski fašizam, kombinovan s
ekstremnim rimokatoličkim fanatizmom, nacističkom eugenikom i
hrvatskim šovinizmom, stvorio je vjerovatno najpsihotičniji
politički pokret svih vremena.
(Beri Lituči (Barry Lituchy), 1959, američki istoričar
i osnivač njujorškog Instituta za Jasenovac)
„…Mi smo dva puta pobijedili, 10.travnja (aprila) kada su nam Sile
osovine priznale Hrvatsku i pobijedili smo poslije rata, kada smo se
našli opet sa pobjednicima, za pobjedničkim stolom.“
(u Sidneju, 1992.godine)
„Ustaše su bili oni koji su željeli hrvatsku državu…A ako je bilo
zločina, bio je to rat u kojemu su ratovali svi protiv svih.“
(u Švajcarskoj, 1992.godine)
„Jasenovac je bio radni logor. Ko je tamo stigao, bio je praktički
spasen.“
(Stjepan Mesić, predsjednik republike Hrvatske i počasni građanin
Podgorice (?!); prema knjizi Predraga R. Dragića Kijuka „Katena
Mundi“; Iskra portal, 29.januar 2014.)
„Prema Efraimu Zurofu (1948, izraelski istoričar američkog
porijekla i poslednji lovac na naciste), na sahrani Dinka Šakića
(komandanta logora Jasenovac), rimokatolički sveštenik je kazao da
pokojnik možda „nije poštovao svih deset Božjih zapovjesti, ali da je
uzor za Hrvatsku“. (Dnevni list „Politika“, 25.decembar 2013.)
„Srbi, u Jasenovcu smo vas premalo pobili?
(Ivan Stevo Krajačić, 1906-1986, hrvatski komunistički i državni
funkcioner i osoba od najvećeg povjerenja Josipa Broza; 31.jula
1966.godine, poslije otkrivanja spomenika „Kameni cvijet“
u Jasenovcu; dnevni list „Danas“, 23.februar 2021.)
Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman je, 17.marta
2025.godine dao intervju podgoričkom dnevnom listu „Vijesti“. Tom
prilikom nije odgovorio na pitanje da li Zagreb smatra da je NDH
izvršila genocid nad Srbima i drugim nacionalnostima koje su
smatrali nepoželjnima. Hrvatski ministar je kazao i da „ne postoji i
nikad nije postojao nikakav „logor Lora“, te da je to „narativ koji cilja
na izjednačavanje agresora i žrtve“. (Nasuprot tome, hrvatski
predsjednik Zoran Milanović je, prilikom nedavne posjete Crnoj Gori,
kazao da „U Lori je bila neka vrsta logora. Tamo su ljudi ubijani…“)
Govoreći o spomen – ploči u Morinju, zaprijetio je da „Bilo kakvo
diranje u nju, bilo bi rušenje izgrađenih odnosa između naših
zemalja“. Iskazao je i neprihvatljivost Rezolucije Skupštine Crne
Gore o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mathauzen, od
28.juna 2024.godine. Takođe, zahtijevao je da se rezolucijom osudi
„agresija na Dubrovnik“: „Agresija na Dubrovnik izvršena je sa
crnogorske strane, pa bi rezolucija kojom se osuđuje ona i svi počinjeni
zločini bila dobar gest prema Hrvatskoj.“.
Hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova, 25.jula
2024.godine, saopštilo je da su Andrija Mandić, predsjednik
Skupštine, Milan Knežević, poslanik i Aleksa Bečić, potpredsjednik
Vlade proglašeni nepoželjnima u Hrvatskoj „zbog sistematskog
djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa sa Hrvatskom i
kontinuirane zloupotrebe te države u unutarnje političke svrhe“.
Na Međunarodnoj konferenciji između Crne Gore i EU, od 26.decembra
2024.godine, u Briselu, Hrvatska nije dala saglasnost na zatvaranje
Poglavlja 31 – spoljna, bezbjednosna i odbrambena politika, u koje
spadaju i dobrosusjedski odnosi.
Prethodno, Hrvatska je uputila Crnoj Gori non-pejper (neformalni
diplomatski dokument) sa jedanaest okvirnih pitanja, kojim su okrivili
crnogorske vlasti za narušavanje dobrosusjedskih odnosa. Tim
dokumentom se, između ostalog, izražava protivljenje Rezoluciji o
genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mathauzen i zahtijeva
rešavanje problema međusobnog razgraničenja u području Prevlake,
procesuiranje ratnih zločina nad hrvatskim državljanima, rešavanje
pitanja „nestalih osoba tokom domovinskog rata“, „odštete (hrvatskim)
logorašima“, „vraćanje“ ratnog broda „Jadran“, pa čak i promjena naziva
gradskog bazena u Kotoru?!
Gore navedeno je bilo i jeste nužan i dovoljan razlog za reakciju našeg
Ministarstva vanjskih poslova, odnosno za proglašenje nepoželjnim
osobama ministra Grlića Radmana i još dva hrvatska visoka
funkcionera, ta za upućivanje protesne note (demarša) hrvatskom
Ministarstvu vanjskih poslova zbog neprihvatljivog miješanja u
unutrašnje stvari Crne Gore.
Protesnom notom se upozorava na ponašanje koje se smatra
neprihvatljivim i izražava oštro neslaganje sa izjavama ili
postupcima predstavnika druge države.
Po Zakonu o vanjskim poslovima, Ministarstvo vanjskih poslova „štiti
interese Crne Gore“ (član 13), a „vanjski poslovi se vrše u cilju
ostvarivanja i zaštite interesa i ugleda Crne Gore na međunarodnom
planu“ (član 2)
Reciprocitet je pravilo u međudržavnim odnosima. Odustajanjem od
takvog postupanja, Vlada i Ministarstvo vanjskih poslova krše princip
suverene jednakosti država na štetu Crne Gore i dovode svoju državu u
stanje podređenosti i samoponiženja.
Navešću nekoliko drastičnih primjera ponižavajućeg dodvoravanja
predstavnika crnogorskih vlasti prema Hrvatskoj.
Vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica i hrvatski državni
odvjetnik Mladen Bajić potpisali su, 28.jula 2006.godine, Sporazum o
saradnji i gonjenju počinilaca krivičnih djela ratnih zločina, zločina
protiv čovječnosti i genocida. Prvo poglavlje Sporazuma „Područje
primjene“ ne odnosi se na hrvatske državljane kao zločince, niti na
žrtve crnogorske državljane nad kojima su počinjeni zločini i druga
krivična djela predviđena Sporazumom, na području Hrvatske i
Hercegovine.
Kao državni projektat Hrvatske, koncentracioni logor (Vojno- istražni
centar) „Lora“, u splitskoj luci, postojao je od 1992. do 1997.godine. U
njemu je bilo 1005 registrovanih zatvorenika koji su prošli užasnu,
neoustašku, psiho-fizičku torturu. Fizička zlostavljanja i prebijanja
bila su svakodnevna pojava. Zatvorenici civili su pretrpjeli 48
načina mučenja, a vojni zarobljenici čak 61 način. Time su izvršene
teške povrede Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim
zarobljenicima, od 12. avgusta 1949.godine.
U logoru je stradalo četrnaest rezervista JNA, pripadnika nikšićko –
šavničke grupe, zarobljenih na području Hercegovine. Nakon
monstruoznog mučenja u „Lori“, u aprilu i maju 1992.godine, da bi se
uklonili tragovi, posmrtni ostaci dvanaestorice pronađeni su u
Hercegovini. Državni organi Hrvatske, čak, negiraju da su umoreni
crnogorski rezervisti bili u navedenom logoru?!
Počinioci monstruoznih, zvjerskih, NDH – zeovskih ratnih zločina nad
crnogorskim rezervistima još uvijek izmiču pravdi. Rijetkim osuđenim
zločincima hrvatski sudovi su izrekli simbolične kazne zatvora.
Ni crnogorsko specijalno državno tužilaštvo nije preduzelo, niti
preduzima, zakonske mjere i radnje radi procesuiranja hrvatskih
državljana.
Navedeno se, istorijski zakonito, događa kao posledica nekažnjenog
genocida nad srpskim narodom u nacističkoj i ustaškoj Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj (NDH), u toku Drugog svjetskog rata. Istorijski je
nesporno utvrđeno da je cio administrativni, vojni, policijski,
prosvetni, crkveni (Rimokatolička crkva – Vatikan) i medijski aparat
NDH bio angažovan na „totalnom genocidu“, odnosno na sistematskom
ubijanju, protjerivanju i promjeni identiteta (pokatoličavanju) Srba,
odnosno brisanju srpskog jezika, pisma, kulturne baštine i pravoslavne
vjere. Vatikan je u Anti Paveliću vidio „borbenog katolika koji
se…borio protiv pravoslavne crkve“.
Od Ante Starčevića do dana današnjeg sprovodi se genocidni plan
etničkog čišćenja Hrvatske od Srba. Starčević je, između ostalog,
govorio:
„Narod Hrvatske neće trpjeti da sužanjska pasmina (Srbi) skrnavi svetu
zemlju hrvatsku.“?!
U Drugom svjetskom ratu je stradalo između 900.000 hiljada i 1.200.000
Srba (najviše u Jasenovcu, oko 700.000), kao žrtava ustaškog (hrvatskog)
u njemačkog genocida. Deustašizacija Hrvatske (kao vid
denacifikacije) nikada nije sprovedena. Postojanje Jugoslavije
(najveća greška u srpskoj istoriji), „bratstvo“ i „jedinstvo“ i
neutemeljeno „izjednačavanje srpske i hrvatske krivice“ omogućili su
izbjegavanje odgovornosti Hrvatske i Vatikana – plaćanje ratne
odštete, kao i odštete žrtvama.
Franjo Tuđman, Stjepan Mesić (počasni građanin Podgorice?!) i
njihovi doglavnici, u periodu otcjepljenja Hrvatske od SFRJ i kasnije,
kao državnici nove neovisne tvorevine, posjećivali su ustaše i njihove
potomke po svijetu, omogućili im povratak u Hrvatsku, „bogatili“
hrvatski (preimenovani srpski) jezik riječima iz perioda NDH, vratili
NDH valutu (kunu i lipu) i tolerisali upotrebu ustaških obilježja iz
tog doba (grb sa početnim bijelim poljem na šahovnici i ustaški
pozdrav „Za dom spremni)!
Salomon Jazbec (1965. Jevrejin iz Hrvatske, koji se podrobno bavi
hrvatskim revizionizmom), napisao je:
„…nastupom nove vlasti u Hrvatskoj započeo je intenzivni proces
revizionističke interpretacije svih događaja iz nacionalne
prošlosti, osobito zbivanja iz NDH-ovskog razdoblja…“
I ustaše i hrvatski komunisti su imali isti cilj – etnički očišćenu
Hrvatsku od Srba!
U avgustu 1995.godine, hrvatska vojska je, zajedno sa tzv. Armijom BiH i
uz vojno-obavještajnu logistiku SAD i NATO pakta sprovela genocidnu
vojnu operaciju „Oluja“ (najveći genocid u Evropi poslije Drugog
svjetskog rata), tokom koje je ubijeno oko 2000 Srba, a protjerano više od
250.000. To je bila finalizacija zločinačkog projekta „Hrvatska bez
Srba“, hrvatskog državnog rukovodstva, SAD, V. Britanije, Njemačke i
Vatikana, prije svega.
Dokaz suštinskog novoustaškog obilježja današnje države Hrvatske je i
protesna nota hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija
povodom donošenja pomenute skupštinske Rezolucije, od 28.juna
2024.godine, iako u njoj nije navedeno ko je počinio genocid u Jasenovcu,
niti je, ni okvirno, naznačen broj žrtava genocida.
Spomen ploču u Morinju, 10 oktobra 2022.godine, otkrili su ministri
odbrane i vanjskih poslova Crne Gore Raško Konjević i Ranko
Krivokapić, uz prisustvo hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana
Grlića Radmana i ministra hrvatskih branitelja Toma Medveda. Na
spomen ploči je napisano:
„Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku ovdje je bio logor, takozvani
Centar Morinj (3.10.1991. – 8.8.1992), za zatočene hrvatske civile i
branioce.
Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne
Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su preživjeli zatočeni.
Da se nikada ne ponove!
Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore
i Ministarstvo odbrane Crne Gore.“
Iako je spomen ploča sa sramnim lažnim sadržajem nezakonito
postavljena, i dan danas „krasi“ morinjsku stijenu. I to je dokaz da je
autošovinizam karakteristika i sadašnje crnogorske vlasti.
Crna Gora je počela da isplaćuje odštetu hrvatskim logorašima koji su
se nalazili u sabirnom centru „Morinj“, iako u njemu niko nije izgubio
život, niti je teško povrijeđen. Sedam osoba je obeštećeno presudom
osnovnih sudova, a pojedinačne naknade štete iznose od 20.000 do
30.000 evra. U toku je postupak za još oko dvjesta osoba, što će crnu
Goru koštati između četiri i pet miliona evra?!
Udruženim zločinačkim poduhvatom zapadnih tajnih službi i
propagandnih (medijskih) agencija, NATO-a, hrvatskih državnih organa i
crnogorskih autošovinista stvoren je lažni narativ o „agresiji JNA na
Dubrovnik“. Radilo se o vojnoj operaciji JNA, jedine legalne oružane
sile bivše SFRJ, protiv neoustaške oružane pobune u Hrvatskoj koja je
prijetila i crnogorskoj teritoriji. Koliko je taj narativ snažan govori
i činjenica da na internetu (osim tekstova Udruženja boraca ratova od
1990.godine Crne Gore) ne možete naići na objektivnu ocjenu
dubrovačke operacije JNA.
Javnost se priprema da bez otpora prihvati razgraničenje između Crne
Gore i Hrvatske u području Prevlake isključivo u hrvatskom interesu,
jer bi se, tobože, u protivnom (zbog velikog hrvatskog ucjenjivačkog
kapaciteta) ugrozilo pristupanje Crne Gore EU (koja se nalazi u fazi
raspada)?! I na ovom spornom potanju izostaje državnički odgovorno
postupanje pripadnika crnogorske vlasti, kako bi se na najbolji mogući
način zaštitili interesi Crne Gore i njenih građana.
Dana 10.decembra 2002.godine, između Savezne Republike Jugoslavije
(SRJ) i Republike Hrvatske potpisan je „Protokol o privremenom
režimu uz južnu granicu“. Ovim međunarodnim opštim aktom,
Đukanovićeve i DOS-ovske vlasti su pristale na jurisdikciju Hrvatske
na kopnenom dijelu (uključujući i rt Oštro) i uskom priobalnom dijelu
Prevlake. Time je de facto (stvarno) Prevlaka prepuštena Hrvatskoj.
Crnogorska (Đukanovićeva) vlast je prihvatila mišljenje tzv.
Badinterove komisije da su administrativne granice između republika
u SFRJ postale državne granice između novonastalih država na
Balkanu. A prije preumljenja, 1991.godine, premijer – pripravnik Milo
Đukanović je javno govorio:
„Nadam se da će se…granica sa Hrvatskom povući pravednije i
logičnije nego što su to učinili priučeni boljševički kartografi, čiji
je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom u dijelu Boke bude
hrvatsko starateljstvo“!
Metodom „kuvane žabe“ crnogorska javnost se priprema na trajni
gubitak, ne samo kopnenog dijela Prevlake, nego i na morsku granicu sa
Hrvatskom koja bi išla sredinom ulaza u Bokokotorski zaliv?! Ovime
bi Crna Gora izgubila znatnu kopnenu teritoriju i akvatoriju.
Bokokotorski zaliv bi postao međunarodni zaliv i drastično bi se
ograničio suverenitet Crne Gore i u pogledu slobode plovidbe, kao i
pravo na ribarenje naših građana.
Prema koncepciji „hrvatskog državnog prava“, teritorije uključene u
veliku Hrvatsku obuhvataju i Boku Kotorsku, koja nikada u svojoj istoriji
nije bila dio Hrvatske. Bokeljski Hrvati su pokatoličeni Srbi.
I kod Bokelja katolika postojala je svijest o srpskom porijeklu, slavili
su krsne slave i poštovali stare srpske običaje. Bila im je strana
hrvatska nacionalna svijest i tek krajem 19. i početkom 20.vijeka, pod
uticajem Austro-Ugarske i Vatikana, počeli su se izjašnjavati kao
Hrvati. Protivno istorijskim činjenicama, hrvatizovani su mnogi
poznati bokeški pokatoličeni Srbi. Hrvatski autori sistematski
izjednačavaju hrvatstvo sa katoličanstvom, iako Hrvati nikad nijesu
bili starosjedioci u Boki.
Pravoslavni Srbi su pretvarani u Hrvate po istom obrascu (kao i na
području Hrvatske i BiH): Srbin – Srbin katolik – Hrvat. Time su
gubili i srpsku nacionalnu svijest. Zato, rodoslov bivših Srba
počinje – nepomenicima!
„…U Boki do druge polovine prošlog veka nije uopšte bilo Hrvata.
Srba pravoslavnih bilo je od vajkada, a i Srba katolika nesumnjivo
kroz ceo XIX vek…“ (dr Lazo (Lazar) M. Kostić (Vranovići, Donji
Grbalj 1897 – Cirih 1979, srpski statističar, pravnik, istoričar,
publicista i profesor Beogradskog univerziteta).
Katolička Crkva nikada nije prihvatila Jugoslaviju kao državu i
stalno je podsjećala da su Hrvati jedino katolici. Jedan hrvatski
političar je još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije kazao:
„…katolička crkva gradi hrvatski narod.“
Sve do 1952.godine, Rimokatolička crkva je u svojim misama Boga
molila za dobro zdravlje i dug život pripadnika „najkatoličkije
dinastije“ Habzburga?!
Za velikoHrvate Boka je, već više vjekova, „Zaljev hrvatskih svetaca“ sa
Hrvatima kao starosjediocima. Ministar obrane „savezničke Hrvatske“
Ivan Anušić je, 15.januara 2024.godine u trenucima velikohrvatske
inspiracije, citirao rečenicu zagrebačkog rimokatoličkog nadbiskupa
(kasnije kardinala) i prvosveštenika Pavelićeve NDH-zije Alojzija
Stepinca da „Svaki kamen u Boki govori hrvatski“?! Naime, Stepinac
je, u februaru 1941.godine, posjetio Boku Kotorsku i tamo je govorio da
svaki bokeljski kamen miriše hrvatstvom.
Više puta sam isticao da su srpstvo, pravoslavlje i dobri odnosi sa
Rusijom prirodna staništa crnogorstva i glavni faktori očuvanja
srpsko – crnogorskog identiteta i teritorijalne cjelokupnosti Crne
Gore. Ruske investicije, prihod od boravka ruskih turista u Crnoj Gori
i ruska bezbjednosna zaštita dovoljni su za opstanak i ekonomski
prosperitet države Crne Gore.
Međutim, jednostranim prekidom vjekovnih istorijskih veza i
višestoljetnog prijateljstva Crne Gore sa Rusijom, kao i neustavnim
pristupanjem Crne Gore NATO paktu, crnogorske vlasti više nemaju
efikasan mehanizam suprotstavljanja ni velikohrvatskim pretenzijama.
Crnogorske vlasti, od preumljenog Mila Đukanovića do Milojka
Spajića i Jakova Milatovića su globalističke i pronatovske skupine
jasne antisrpske i antiruske (a time i anticrnogorske) orijentacije. Na
čelnim funkcijama u državi Crnoj Gori, smjenjuju se osobe bez
neophodnog državničkog iskustva i patriotske odgovornosti i bez
geopolitičke svijesti da je planetarna prevlast Zapada stvar
prošlosti, da se Evropska unija i NATO pakt raspadaju, kao i bez želje
za uvažavanjem istorijskih pouka o našim, državnim i nacionalnim,
prijateljima i neprijateljima. Vodeći pripadnici crnogorske vlasti,
kao zapadne marionete, obučeni su da postupaju protivno interesima
Crne Gore i njenih građana.
Bogu se molim da što prije dođemo svijesti da smo i nacionalno (i
Srbi i Crnogorci) i državno opasno ugroženi i da nas može spasiti
samo čvrst politički, ekonomski i vojni savez sa vjekovnom
zaštitnicom Rusijom.
S vjerom u Boga, srpsko – ruske Svetitelje i svetu Rusiju!
