Pročitaj mi članak

Krajner upozorio pre 5 meseci: Zašto se istina o vojnom savezu krila od naroda?

0

Pre više od pet meseci finansijski analitičar i geopolitički komentator Alex Krainer javno je upozorio na formiranje vojnog saveza u regionu koji uključuje Hrvatsku, Albaniju i Bugarsku, ukazujući da se takvi potezi ne donose bez širih bezbednosnih i političkih posledica po Balkan, a posebno po Srbiju. U tom trenutku njegove izjave prošle su gotovo neprimećeno u domaćim mejnstrim medijima, bez ozbiljne analize ili pokušaja da se javnost obavesti o mogućim implikacijama.

Teško je poverovati da je jedan ovako značajan bezbednosni potez u regionu mogao da prođe ispod radara državnih struktura Srbije. U zemlji u kojoj se bezbednosne službe ponose svojom umreženošću, praćenjem kretanja u regionu i bliskom saradnjom sa međunarodnim akterima, gotovo je nemoguće da formiranje vojnog saveza između susednih država nije bilo poznato mnogo pre nego što je postalo medijska tema. Ako je geopolitički analitičar van institucija mogao da dođe do tih saznanja još pre pet meseci, onda je jasno da su ih državni aparati morali imati još ranije.

Zato se sve glasnije postavlja pitanje ne da li je vlast znala, već zašto je ćutala. Šta je bio interes da se javnost drži u neznanju? Da li se procenilo da tema u tom trenutku nije korisna za politički narativ, ili je postojao strah da bi otvaranje ovog pitanja pokrenulo širu raspravu o bezbednosnoj poziciji Srbije, spoljnoj politici i odnosima u regionu?

Još važnije pitanje je zašto se upravo sada diže medijska panika. Zašto se od teme o kojoj se mesecima ćutalo pravi dramatičan spektakl, uz uznemirujuće naslove i apokaliptične tonove? Kome odgovara da se u trenutku masovnih protesta, društvenog nezadovoljstva i ekonomskih problema pažnja javnosti preusmeri na spoljnu pretnju i strah od regionalne nestabilnosti?

Istorija političke komunikacije pokazuje da vlastima u kriznim periodima često odgovara podizanje bezbednosne tenzije. Kada građani strahuju od spoljnog neprijatelja, manje pitaju o unutrašnjim problemima. Strah postaje efikasan mehanizam kontrole, a mediji sredstvo za njegovo umnožavanje.

Ako je vojni savez zaista bezbednosno pitanje od prvog reda, onda je odgovornost institucija bila da o tome blagovremeno obaveste javnost, uz trezvenu analizu i diplomatske poteze. Ako, pak, tema postaje aktuelna tek onda kada je politički zgodna, onda više ne govorimo o zaštiti države, već o upravljanju strahom.

Zato suštinska dilema ostaje: da li smo svedoci zakasnelog informisanja ili namerne manipulacije trenutkom? I ako je istina bila poznata još pre pet meseci, zašto je narod saznaje tek sada, u obliku medijske uzbune?