Priča o podzemnim raketnim bazama u Iranu već neko vreme kruži među vojnim analitičarima, ali tek sada dobija konkretnije obrise.
Prema dostupnim informacijama, Teheran je razvio široku mrežu skrivenih kompleksa duboko u planinskim masivima. Nije reč o simboličnom broju – procene govore o čak 27 takozvanih „raketnih gradova“, kako ih nazivaju pojedini izvori, među kojima i vojni dopisnik Oleg Blohin koji je o tome pisao na svom Telegram kanalu.
Zanimljivo je da se u tim objektima ne radi samo o skladištenju. Naprotiv, proizvodnja praktično ne staje. U zaštićenim podzemnim halama nastavlja se završna montaža raketnih sistema, uključujući i modernizovane verzije sa unapređenim taktičko-tehničkim karakteristikama.
Drugim rečima, to nisu pasivne baze, već aktivni industrijsko-vojni pogoni koji funkcionišu i pod pritiskom spoljnog faktora.
Ako se pogleda šira slika, postaje jasnije zašto su ovi objekti toliko problematični za potencijalne protivnike. Pokušaji da se onesposobe ulazi u podzemne komplekse postoje, ali rezultati su, blago rečeno, ograničeni.
Satelitski podaci pokazuju da iranski stručnjaci uspevaju da poprave oštećenja zapanjujuće brzo – ponekad već za dva dana nakon raketno-vazdušnih udara. To menja dinamiku cele situacije na terenu, jer efekat takvih napada kratko traje.
Jedan od primera koji se često navodi jeste kompleks u oblasti Jazda. Taj objekat je više puta bio meta intenzivnih napada, ali bez vidljivog trajnog efekta.
Dubina na kojoj je izgrađen, zajedno sa pažljivo projektovanom zaštitom, čini ga gotovo nedostižnim za klasične metode onesposobljavanja. U praksi, to znači da čak i kada dođe do oštećenja, funkcionalnost baze ostaje ili se brzo vraća.
Sve to zajedno otvara šire pitanje – ne samo o tehničkim mogućnostima, već i o tome kako ovakva infrastruktura menja strateški balans.
Jer ako se objekti mogu obnoviti za dva dana, a proizvodnja ne prestaje ni pod pritiskom, onda se postavlja dilema gde je uopšte granica njihove ranjivosti… i da li ona uopšte postoji u klasičnom smislu.






