Nedoljivim čarom svoje ličnosti i genijalnom mnogostranošću svoje delatnosti Sveti Sava je postao suština svake naše istorijske delatnosti, ideal svake naše narodne budućnosti i ponos svake značajne prošlosti. Ako u našem narodu ima ličnosti koja sintezira našu istoriju u njenim najvažnijim projavama i najidealnijim stremljenjima, onda je ta ličnost Sveti Sava.
On je arhitekt naše narodnosti, naše Crkve, naše države, naše škole. U svemu našem što je uzvišeno, svetlo i neprolazno, svuda je utisnut njegov neobični lik. Spustite li osećanje u prakoren svega što je specifično naše u našoj istoriji, u svemu ćete osetiti Svetog Savu kao stvaralačku i dinamičku silu.
Nema značajnijeg stvaralaštva u našoj istoriji a da nije u organskoj zavisnosti od Svetog Save i u duhovnom srodstvu sa njim. Zagledamo li pažljivije u složeno tkivo ma koje naše istorijske epohe, svuda ćemo pronaći Svetoga Savu kao glavnog tkača naše sudbine. Sveti Sava je na neki, skoro božanski, način svuda prisutan, u svemu što je istinski naše i autohtono u istoriji našeg naroda.
Kao nepobedivi besmrtnik on putuje kroz našu istoriju sa svakim pokolenjem, ili bolje: ispred svakog pokolenja. Posredno i neposredno on stvara sve što je veliko, besmrtno i slavno u našoj istoriji. Kao ždral-vodnik on leti ispred svakog našeg pokolenja, a za njim sve što je čestito i plemenito u našem narodu. Neoboriva je istorijska istina: Sveti Sava ne stari, niti zastareva; on je uvek savremen.
Slavni nemanjićki period naše istorije u stvari sav je ispunjen duhom i dahom Svetoga Save. A kosovski i pokosovski period kime žive ako ne njim, njegovim idejama i njegovim delima? U otrovnoj tami našeg petvekovnog ropstva njegov čudesni lik svetli kao neugasivo sunce, zagreva, krepi i vodi naš narod kroz sve golgotske muke i apokaliptičke patnje.
Plamen njegove ljubavi prema Otadžbini plamti u podvizima onih div-junaka što sa pesmom na usnama osvetiše Kosovo i stvoriše ovu državu. Nema sumnje, Sveti Sava je savremen svemu što je veliko i sveto u toku cele naše istorije, jer je u svemu tome on glavna stvaralačka sila. On sintezira našu istoriju i jeste besmrtna stvaralačka sila svega uzvišenog i slavnog u njoj. Sve što je najlepše, najbolje, najbesmrtnije u našoj narodnoj duši, oličeno je u njemu. U tom pogledu, on je ne samo Srbin već svesrbin. Prvi svesrbin, a možda i jedini.
Ko ne nađe sebe u njemu, nije naš. Vladika, ako ne nađe sebe u njemu, nije naš. Sveštenik i monah, profesor i učitelj, ako ne nađu sebe u njemu, nisu naši. Državnik i zemljoradnik, sudija i radnik, ako ne nađu sebe u njemu, nisu naši. Vladika je istinski vladika ukoliko pripada Svetome Savi i ukoliko se trudi da ga Sveti Sava vodi kroz njegovu sveštenu i vrlo odgovornu delatnost. Što važi za vladiku važi i za sveštenika, i za učitelja, i za profesora, i za sudiju, i za državnika, i za zemljoradnika, i za radnika.
U suštini svojoj, i naša narodna etika, i naša narodna Crkva, i naša narodna država potiču od Svetog Save. On je bio i ostao njihova istorijska neophodnost, njihova glavna determinanta. Ni jedan hrišćanski narod nije imao, i nema, tako sveobimnog svetitelja koji sobom determinira i prožima sve što istoriju jednog naroda čini istorijom. Imajući to u vidu, naš je narod, ne iz šovinističke hvalisavosti već po sili istorijske stvarnosti, izrekao u pesmi onako redak sud o Svetom Savi:
Niko nema što Srbin imade: Srbin ima Svetitelja Savu.
Tu neizmernu važnost i nezamenljivu vrednost Svetog Save za naš narod osetili su i naši petvekovni ugnjetači, zato su i spalili njegove svete mošti. Mrtvo telo Svetitelja Save bilo je najveća opasnost po naše din-dušmane. Da bi ga se oslobodili, oni su ga spalili. Ali, spalivši telo, oni nisu mogli spaliti svetli i besmrtni duh Svetog Save, jer se svetlost ne može spaliti; što je više pale, ona sve više plamti, blista i svetli.
Svaka epoha u našem narodnom životu svedoči nam nepobitno da je Sveti Sava zenica naše narodne duše. Bez njega – mi smo oko bez zenice, mi smo – telo bez duše. Svetosavlje je sintetička sila koja drži u jedinstvu našu narodnu dušu. Naš nacionalizam je osveštan svetosavljem, i njime oslobođen šovinizma. Bez svetosavlja naš bi se nacionalizam pretvorio u neku bljutavu kašu bezličnog i obezličavajućeg internacionalizma i beskrvnog kosmopolitizma. Ako naša narodna duša ikada odstupi od Svetosavlja, odstupiće od istine i pravde i zalutati u prašumi divljih šovinističkih želja ili u lavirintu ljudožderskih internacionalističkih dela.
Svojom idealnom i besmrtnom ličnošću Sveti Sava je postao, i zauvek ostao, program naše istorije. U tom pogledu, on predstavlja našu istorisku beskrajnost. Jer je naš narod, u celokupnoj svojoj istorijskoj delatnosti, shvatao i isticao Svetog Savu, ne samo kao učitelja i vođa svoje sadašnjice, već i kao stalni ideal svoje budućnosti, ideal koji se ima ostvarivati dok traje roda našeg. Naša istorija stvorila je pravilo: Srbin je Srbin utoliko ukoliko doživljuje Svetosavlje kao suštinu svoga duha i života.
Ali čovek se ne može oteti pitanju: u čemu je tajna takve veličine Svetoga Save? U tome što je sav bio Hristov: u svima svojim mislima, osećanjima, delima, idealima. Preobrazivši sebe Hristom, on je preobrazio dušu našeg naroda, i odlučno je poveo putem večne Hristove istine i pravde. Svojom jevanđelskom pojavom Sveti Sava je potpuno izmenio našu istoriju: odbacio je stare puteve i otvorio nove, uništio je stara merila vrednosti a zaveo nova; u njemu se zaista izvršila promena svih naših vrednosti.
Otuda se sve što je sveto, i čestito, i veliko, i uzvišeno, i neprolazno, i slavno u našoj istoriji stapa u gromovsku svetosavsku himnu:
Uskliknimo s ljubavlju Svetitelju Savi,
Srpske crkve i škole svetiteljskoj glavi.
Tamo venci, tamo slava gde je srpski pastir Sava.
Pojte mu Srbi pesmu i utrojte!
„Pregled“, broj 1 i 2, 1938.






