Predsednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se u Tokiju sa carem Japana, Naruhitom. Reč je o prvom zvaničnom susretu njih dvojice, organizovanom u okviru Vučićeve radne posete Japanu. Vučić je naglasio da ovaj susret predstavlja „novu stranicu u bilateralnim odnosima“ i poručio da Srbija i Japan „zajedno gledaju u budućnost“.
On je na društvenim mrežama isticao reči zahvalnosti, govorio o „prijateljstvu“ i „zajedničkim vrednostima“, kao i o navodnom učvršćivanju veza sa „jednim od najuglednijih naroda sveta“. U delegaciji su bili i ministri, kao i direktor Kancelarije za IT i e-upravu.
Poseta je uklopljena u kontekst EKSPO 2025 u Osaki, gde je predstavljen Nacionalni dan Srbije.
Šta ovo u suštini znači?
Ovakvi susreti u diplomatskoj praksi imaju pre svega protokolarni karakter. Japanska monarhija deluje isključivo kao simbol državnosti i tradicije, bez ikakve izvršne ili političke moći. Car Naruhito ne odlučuje o spoljnoj politici Japana, već je njegova uloga ceremonijalna. Suština je da je ovo bio svečani susret, simbolički važan, ali ne i realno odlučujući za srpsko-japanske odnose.
Iza svečanih reči i nacionalne retorike krije se jedna važna stvar — Vučić je već godinama u ulozi globalnog „menadžera“, više igrača transnacionalnih struktura (Davos, Bilderberg, EKSPO, Svetska banka, MMF), nego autentičnog predstavnika srpskih nacionalnih interesa.
Njegovi susreti sa svetskim liderima, od EKSPO izložbi do sastanaka u Davosu, imaju jasan obrazac:
- koristi ih za unutrašnju propagandu, predstavljajući protokolarne ili simboličke događaje kao velike nacionalne pobede,
- u isto vreme ispunjava agendu globalnih centara moći, vezanu za investicije, resurse i stratešku kontrolu (npr. u energetici, IT sektoru, infrastrukturi).
Zato ova poseta i susret sa carem Japana nije potvrda srpsko-japanskog „prijateljstva“, već pre deo strategije uključivanja Srbije u globalne tokove pod uslovima koji odgovaraju krupnom kapitalu i međunarodnim centrima uticaja.
Zaključak
Vučićev susret sa carem Naruhitom je lepa slika za domaću javnost i ništa više. Simboličan susret pretvara u spektakl, dok suštinski ostaje u ulozi igrača Davosa — čoveka koji glumi državnika, a u praksi sprovodi tuđu agendu.






