Pročitaj mi članakBudimo iskreni prema sebi, kolege Jevreji. Istina je – mi držimo medije. Jeste li znali da su direktori svih osam glavnih filmskih kompanija u SAD Jevreji?
Čudan smo soj mi Jevreji. Volimo da se hvališemo jevrejskim glumcima. Ponekad i priželjkujemo da je glumac Jevrej jer nam se sviđa toliko da mislimo da zaslužuje da bude u našoj ekipi. Hvališemo se jevrejskim glumcima, političarima, direktorima. Kad god ko pomene kakav film, knjigu ili umjetničko djelo, odmah kažemo nešto tipa „Jesi znao da je Jevrejin?“ Tako to kod nas ide.
Nas pogoni ambicija, ne samo u svijetu umjetnosti. Primjera radi, imamo AIPAK (AIPAC, American Israel Public Affairs Committee), u suštini smišljen da usmjerava stvari u našu korist u Vašingtonu. I u tom ima zadivljujućeg uspjeha. I mi se time hvališemo. I opet, tako je to kod nas.
Ali onda se javi kakav antisemita ili protivnik Izraela sa koještarijama tipa „Jevreji drže medije“ ili „Jevreji kontrolišu Vašington“, i zabava kreće.
Najednom se objavljuje borbena uzbuna. Organizujemo ogromne kampanje radi rušenja takvih ljudi. Činimo sve što možemo da ostanu bez posla. Objavljujemo tekstove. Napravili smo čitave organizacije čiji je jedina svrha da svima govore da Jevreji ne kontrolišu ništa. Ne, mi ne kontrolišemo medije, i ne, nemamo više upliva u Vašingtonu od bilo kog drugog. Ne, ne i ne, kunemo se: isti smo kao svi drugi!
Vidi li još iko (ko nije zatucan) ironiju u tome?
Budimo iskreni prema sebi, kolege Jevreji. Istina je – mi držimo medije. Imamo toliko tipova u direktorskim kancelarijama u svim velikim filmskim kompanijama da je to skoro bestidno. Skoro svaki film ili televizijska emisija obiluje glumcima, režiserima ili scenaristima koji su Jevreji. Jeste li znali da su direktori svih osam glavnih filmskih kompanija u SAD Jevreji?
Ali tu nije kraj. Mi kontrolišemo i reklame na tim televizijskim emisijama.
Da ne zaboravimo AIPAK, omiljeni predmet istresanja svakog antisemite. U pitanju je organizacija praktično istovjetna Sionskim mudracima. Nikad neću zaboraviti kad sam, kao učesnik u propagandi u prilog Izraela na koledžu, prisustvovao jednom od brojnih skupova AIPAK-a. Čovjek je doslovno stao ispred nas i rekao da ih jedino zanima 50 najboljih diplomaca, jer će oni kasnije biti ljudi od uticaja u vladi. Meni, kao idealističnom dječaku koji studira na jednom od 50 najslabijih univerziteta u Americi (Univerzitet u Arizoni) i hoće da se bavi najobičnijom advokaturom, oni pričaju o, bukvalno, infiltriranju u vladu. Žestoko.
Znam šta će svi sad reći. Da svako pokušava lobirati. Svaka manjinska i većinska skupina. Da svaka skupina ima uspješne glumce i direktore. I da to uopšte ne znači da mi upravljamo Holivudom i reklamnim agencijama na Aveniji Medison. Ni da su razni mel gibsoni širom svijeta u pravu kad kažu da namjerno koristimo svoju moć da upravljamo svijetom. Ni da je u pitanju nekakva naša ludačka zavjera.
U redu, slažem se. Neka nešto od tog i bude malo pretjerano.
Ali, zamislimo se malo.
Možda i jeste tako: svako lobira. Možda ima glumaca svih nacionalnosti. Ali da se ne lažemo: mi se time neprestano hvališemo. Zar ne možemo priznati da u tom imamo nevjerovatnog uspjeha? Zar to ne možemo reći pred svijetom?
Izložiću svoju teoriju zašto Jevreji neće da govore o tom da vladaju medijima.
Prvo, ma koliko Jevrejima bilo milo da priznaju da su mnogi među njima uspješni, i da su mnogi od njih postigli toliko toga, nikako im nije po volji da priznaju da to ima veze s njihovim jevrejskim porijeklom. Možda će priznati da to ima veze s onim što su Jevreji proživjeli. Ali koliko bi Jevreja priznalo da u sebi imaju nešto prirodno i svojstveno što im pomaže da postignu nevjerovatne stvari?
Predsjednik organizacije za borbu protiv klevetanja Jevreja ADL (ADL, Anti-Defamation League), Ejb Foksman, u odličnom intervjuu na tu temu rekao je da „bi mu bilo draže kad bi ljudi govorili da su mnogi direktori u Holivudu ,slučajno Jevrejiʻ“. Toliko o tome.
Istina je da su antisemiti skapirali. Mi Jevreji u sebi imamo usađeno nešto što nas čini potpuno drukčijim od svih drugih skupina na svijetu. Riječ je o skupini ljudi koje su strpali u logore smrti, koji su izdržali pogrome, čije su čitave porodice pobijene. I onda su došli u Ameriku, jedino mjesto koje im je omogućilo da imaju onoliko moći koliko su htjeli, i oni odjednom preuzimaju sve u svoje ruke. I molim vas nemojte reći da je ijedna druga skupina na svijetu ikad uradila tako nešto. Jedino Jevreji. A to smo radili i ranije. Zato su Jevreje u Egiptu porobili. Bili smo suviše uspješni. Otvorite Toru – tu sve piše. Isto je bilo i u Njemačkoj.
Ta sposobnost da se uspije, ta unutrašnja ambicija, ne potiče od godina obrazovanja ili kakvih drugih uslovnih činilaca, već od unutrašnje iskre u svakom Jevrejinu.
A razlog zbog kog skupine poput ADL-a i AIPAK-a to ne vole da priznaju je, prvo, što su u pitanju svjetovne organizacije. Njima je glavno da dokažu da je svaki Jevrejin isti kao bilo ko drugi na svijetu. Ne znam za čudnovatiju namjeru. Nije tačno – nismo isti kao drugi. Mi smo posebni.
Naravno, ljudi ne vole kad se to kaže, smatrajući da ako kažete da su Jevreji posebni, nekako podrazumijevate da su bolji.
Pošteno govoreći, nisam čak siguran ni šta riječ „bolji“ uopšte znači. Ono što sigurno znam je da biti poseban znači da osoba ima odgovornost da čini dobro.
Mislim da je to pravi razlog zašto se većina Jevreja toliko boji da prizna da u njima ima nešto moćno i dobro. Ne što se boje da budu posebni, već što se boje da budu odgovorni. Znači da su najednom krivi kad prave prizemne televizijske programe koji truju duhovnu atmosferu u svijetu. Znači da se stvari ne mogu praviti prosto radi razonode, zabave ili čak „umjetnosti“.
Iznenada, više se ne možemo zezati sa svijetom.
Zanimljivo je da su Jevreji uradili toliko toga za svijet na brojne druge načine. Unaprijedili su građanska prava i pomogli da se spasu životi u Darfuru, na Haitiju i skoro svugdje drugo.
Ali to nije dovoljno. Fizičko popravljanje svijeta tek je polovina bitke.
Naša veća, teža borba je duhovno uzdizanje svijeta. A toga se boje ljudi koji se svakim damarom svog bića bore da dokažu da su Jevreji isto što i drugi. To znači da se više ne možemo tek „izražavati“. Moraćemo početi razmišljati o onome što stvaramo i načinu na koji postupamo. Znači da ćemo morati početi raditi zajedno. Znači da ćemo morati podizati standarde jedni drugima, i sami sebi.
A to vrijeme je došlo. Više ne moramo mijenjati imena i utapati se poput kameleona. Posjedujemo čitavu državu.
Umjesto toga, možemo biti ponosni na to ko smo, istovremeno svjesni svoje ogromne odgovornosti – i prilike.
Elad Nehorai (Elad Nehorai), pisac iz Bruklina. Pripadnik hasidskog pokreta Habad. Nedugo po objavljivanju, Times of Israel je članak na internetu umjesto pravim imenom autora potpisao pseudonimom „Mani Fridman“ (Manny Friedman), da bi ga kasnije i uklonio iz svog internet arhiva
Šangajska organizacija se sprema za novi svet i dedolarizacijuhttps://t.co/WuZ6VVd29Y
— SRBIN info (@srbininfo) April 26, 2023
