Kada se pogledaju šira geopolitička kretanja vide se konture hibridnog rata između samih zapadnih zemalja. Na jednoj strani je anglosaksonski svet, a na drugoj formalno Evropska unija, a u relnosti – Nemačka. Taj sukob se prelama i preko Balkana

Uvijek se govorilo da je svakom čovjeku njegova muka najveća, ali da bi se ona i izmučila neophodno je razumjeti ambijent u kojem se muke muče. Republika Srpska i srpske zemlje već dugo muku muče prije svega zbog ambijenta međunarodnih odnosa a u ovom vremenu su suočene sa promjenama u svijetu ali i sa obnovom prije svega zapadnog rivalstva i takozvane „Velike igre“ na Zapadnom Balkanu.

„Velika igra“ sada nije više samo Zapada i njegovih tradicionalnih „neprijatelja“ Rusije i Kine, nego i između samih zapadnih zemalja koje se, sve je jasnije, lažno javno predstavljaju kao saveznici. Sve se javno predstavlja kao borba protiv uticaja Rusije i Kine ali u stvari – to je, za sada tihi, hibridni rat između zapadnih zemalja. Na jednoj strani je anglosaksonski svijet a na drugoj formalno Evropska unija, a u relnosti – Njemačka.

Izvjesno je da Amerika više nije toliko angažovana na Zapadnom Balkanu ali ne želi bilo kakve lomove koji bi mogli da budu izvorište problema. Naravno, Amerika je i dalje dominantna na Zapadu i ona je prisutna. To je, kako se čini, prepustila Evropskoj uniji koja svoju energiju crpi iz ambijenta njenog rata protiv Rusije i priprema za sada trgovinskih sukoba sa Kinom. A instrumenti pritisaka su već zaboravljeni – približavanje i članstvo u EU i, naravno, rat protiv Rusije. Kao neka vrsta mirnog osvajanja teritorija.

Zvanično objašnjenje je da je te procese nametnuo rat u Ukrajini. U Briselu se više i ne krije da je Zapadni Balkan prije svega geopolitički interes a ne prirodan tok stvari.

Sve su to, međutim, stare ideje i malo je vjerovatno da će od toga nešto u skorije vrijeme i biti. Vrijedilo bi podsjetiti na jedno staro iskustvo kojim se definiše ludilo besmisla a koje kaže da je to kada neprestano radite isto a svaki put očekujete drugačiji rezultat.

Velika igra

U političkom lutanju EU nema ama baš nikakvih novih ideja. Ali, svojim upornošću u besmislu i potrošenim idejama, kao i stvaranjem lokalnih elita, Zapad je u političkom i ekonomskom smislu uništio zemlje Zapadnog Balkana.

Prepuštanje Zapadnog Balkana Evropskoj uniji u stvarnosti znači prepuštanje Njemačkoj, što se njabolje vidi u Bosni i Heregovini i Republici Srpskoj, a dosadašnji rezultati njemačke politike nisu, najblaže rečeno, ohrabrujući. Da se sve svelo na Njemačku priznao je i sam Kristijan Šmit, nelegalni visoki predstavnik, koji je izjavio da je on predstavnik Njemačke a Njemačka njega podržava.

Drugim riječima, sada je i zvanično sve jasno. Nevolja je što njega u stvari nema ko da smijeni jer on nije legalno postavljen. Može samo neka sila a to je u ovom slučaju samo Amerika. Vjerovatno će biti neka trgovina ali to ne znači da će se stvari bitnije promijeniti. Jer, Zapad se drži one francuske poslovice „što se više mijenja – sve je više isto“. Zato bi trebalo biti veoma oprezan.

Ako Šmit bude morao da ode, ili bude otjeran jer za nelegalnog ne postoji smjena, to još ne znači da će nestati kancelarija Visokog predstavnika jer ona formalno još postoji nezavisno od Šmita. Sigurno je da će to biti neko iz Evrope, a to je onda isto, ako bude došao na isti način kao i Šmit. Za sada se ne vidi mogućnost da bi način ilegalnog dolaska mogao biti promijenjen. Savjet bezbjednosti UN može da ukine tu funkciju, ali je to malo vjerovatno.

Činjenica je, međutim, da je upornost Republike Srpske u borbi za njena prava i protiv samovolje kolonijalne vlasti značajno uzdrmala ne samo Šmita nego i instituciju visokog predstavnika. U takvom ambijentu izgleda neizbježnim ponovno vaninstuticionalno angažovanje Amerike.

Njemačka, iako moćna i velika zemlja, nema kapacitet za rješavanje prije svega političkih problema, a ni talenta da razumije probleme i realnost drugih zemalja. Na žalost, još uvijek ima rušičački kapacitet. Istovremeno, njen utucaj u svijetu opada velikom brzinom.

Za ilustraciju, njemački ministar spoljnih poslova Johan Vadeful morao je nedavno da otkaže namjeravano putovanje u Kinu jer u Kini niko nije želio da ga primi. Još gore, njemački kancelar Fridrih Merc je takođe planirao posjetu Kini ali je, kako je objavio hamburški nedjeljnik Die Welt, kineski lider poručio da nema vremena da ga primi. A Njemačka je bila najveći kineski poslovni partner u Evropi.

Tako oslabljena Njemačka otvara prostor za intenziviranje hibridnog rata Amerike i njenih saveznika protiv Berlina. Njemačka se zbog svoje veličine i privrednog potenacijala u Vašingtonu i Londonu vidi kao glavni problem anglosaksonskoj dominaciji u Evropi.

Pošto Amerika u ovom vremenu ima druge, za nju mnogo važnije, geopolitičke preokupacije hibridni rat protiv Njemačke na Zapadnom Balkanu, prije svega u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj ali i Srbiji, operativno je prepušten Velikoj Britaniji i donekle Turskoj.

Udar na EU

U Britaniji je nedavno je oživljen gotovo zaboravljeni Berlinski proces, njemački projekat za Zapadni Balkan, i održana su dva skupa sa zemljama tog regiona, prvo ministarski u Belfastu pa onda u Londonu kada su bili lideri zemalja Zapadnog Balkana. Naravno, tu je bilo i Kosovo. A uz britanskog premijera Kira Starmera bio je i njemački kancelar Fridrih Merc.

Oslabljena Njemačka otvara prostor za intenziviranje hibridnog rata Amerike i njenih saveznika protiv Berlina

Zvanično, teme su bili ekonomski rast i bezbjednost, a u tom, kako je saopšteno, nemirnom regionu, gdje, tvrdi se, Rusija nastoji da ima uticaj. Posebno je ukazano na Srbiju koja je u statusu „tradicionalnog saveznika“ Rusije. Ukazano je i na potrebu da sve te zemlje postanu članice EU a ubrzanje se traži zbog rata u Ukrajini.

I Britanija je potvrdila svoju obavezu da bude dio stabilnosti i bezbjednosti Zapadnog Balkana. Apsurdno je da članstvo u EU zagovara i Velika Britanija koja je voljom svojih građana izašla iz Unije. To je stara tehnologija – da bi se neprijatelj srušio, moraš mu biti blizak, saveznik.

Britanija se, međutim, kako izgleda, u Republici Srpskoj i Srbiji neće konfontirati Njemačkoj preko nekog svog zvaničnika nego će to činiti putem nevladinih organizacija (NVO), medijskih kampanja i povremenih finansijskih kažnjavanja, sankcija. Neke nevladine organizacije u tu svrhu su već formirane mada sa zvaničnim sjedištem u Holandiji.

U hibridnom ratu protiv EU zanimljiv je i dogovor američkog predsjednika Donalda Trampa sa mađarskim premijerom Viktorom Obranom o izuzeću Mađarske iz sankcija za kupovinu ruske nafte i gasa mada je Mađarska obećala da će od američkih kompanija kupiti i izvjesnu količinu tečnog gasa.

Izuzeće nije vremenski ograničeno. Taj dogovor jeste važan ustupak i pomoć Mađarskoj ali je u osnovi veoma jak udar na politiku Evropske unije, i naravno Njemačke, koja traži potpuni prekid kupovine ruske nafte i gasa, a ta zemlja je članica EU.

Amerika će, vjerovatno, biti i dio istrage o nedavnoj diverziji na najvećoj rafineriji u Mađarskoj čiji bi rezultati mogli da budu još jedan udar na kredibilitet Brisela.

Birokratska mašinerija

Ali, uprkos izvjesnom slabljenju aktivnosti, Amerika ipak ne odustaje, birokratska mašinerija mora da radi. Američkom Kongresu je tako nedavno proslijeđen „Akt o demokratiji i napretku Zapadnog Balkana“.

Pored uobičajenih birokratskih opštih mjesta, zanimljivo je da se njime, ako prođe sve procedure, Amerika na Zapadnom Balkanu obavezuje da njena spoljna politika ne zagovara razmenu terotirija, secesije ili bilo kakav drugi vid prekrajanja granica po etničkim linijama između Kosova i Srbije ili bilo gdje drugdje, kao ni, primjera radi, otcjepljenje Republike Srpske.

Taj zakonski prijedlog se bavi, i to isključivo, ruskim i kineskim uticajima na Zapadnom Balkanu. Predlaže se široka obavještajna aktivnost kako bi se, kako je napisano, registrovali sve aktivnosti i pojedinci koji su u funkciji ruskog i kineskog uticaja. Takvi izvještaji bi, predlaže se, imali status „povjerljivih“.

Nameće se, međutim, pitanje: zašto bi se o takozvanom „crtanju granica“ uopšte i pričalo ako je Amerika već priznala te države. Ali, ako se o tome govori i nameću neki besmisleni uslovi onda to znači da su promjene granica moguće i čak na vidiku.

Granice na Balkanu nisu prirodne, niti su kad i bile, njih su kreirali stranci u političkoj trgovini velikih sila. Drugim riječima, stranci će pokušati ponovo da ih naprave, neke nove granice a da li će se to desiti – zavisi od okolnosti i snage velikih sila ali i samih naroda koji žive na Balkanu. U svakom slučaju nove balkanske granice su moguće i čak izvjesne.

I dok traje hibridni rat među zapadnim saveznicima na Zapadnom Balkanu birokratska mašinerija ne odustaje što znači da se u stvari nije ništa promjenilo. To bi, međutim, moglo da bude i izvorište novih nesporazuma i daljeg ponižavanja Evropske unije.

Teško je razumjeti političku tehnologiju tačnije lukavost i bezočnost Zapada. Ništa nije kao ono šta se govori. I kada vam Zapad nešto čini – to je da bi vas srušio, putem medija i stvaranja javnog mnjenja. Valjalo bi podsjetiti da Zapad svaki ustupak, dobru volju ili spremnost na dogovor tumači kao slabost i onda nema kraja zahtjevima.

Sasvim je, međutim, sigurno da će poslije rata u Ukrajini doći do nove bezbjednosne arhitekture cijele Evrope i odnosa među velikim silama, pa će sve aktuelne kombinacije pasti u vodu. Kad bi se to moglo dogoditi teško je procijeniti, moglo bi da potraje a do tada Zapadni Balkan i prije svega srpske zemlje ostaće prostor „Velike igre“. Osnovni uslov opstanka u toj „igri“ su razumjevanje njenih pravila i vizija onoga šta će poslije da bude jer oni koji se nameću kao gospodari nemaju više snage za svoje planove.

Izvor: sveosrpskoj.com

Oznake: BiH, Zapadni Balkan, Nemačka, SAD