Pročitaj mi članakRusija se ne bori s pobunom u Lavovu. Poslije skoro četiri godine rata, ruska vojska se bori za kontrolu nad Pokrovskom, gradom u oblasti Donjecka
Sedamnaestog decembra 2021. Moskva je objavila predlog Sporazuma o mjerama za očuvanje bezbjednosti RF i država članica NATO-a, u kom se pored ostalog navodi:
Učesnici [RF i NATO] se obavezuju da ne stvaraju uslove ili situacije koji bi mogli predstavljati ili biti smatrani prijetnjom nacionalnoj bezbjednosti drugih Učesnika.
Učesnici isključuju upotrebu raketa srednjeg i kratkog dometa zemlja-zemlja raspoređenih u oblastima iz kojih bi mogli gađati ciljeve na teritoriji drugih Učesnika.
Učesnici države-članice NATO obavezuju se na odustajanje od daljeg širenja NATO, u tom smislu i uključenja Ukrajine u svoje članstvo, kao i drugih država.
Učesnici države-članice NATO obavezuju se na odustajanje od vođenja bilo kakvih vojnih dejstava na teritoriji Ukrajine, kao i drugih država Istočne Evrope, Zakavkazja i Srednje Azije.
Četiri dana potom, na sastanku s Ministrom odbrane, predsjednik RF Vladimir Putin rekao je da je Moskva spremna da djeluje na zaštiti ključnih bezbjednosnih interesa i sprečavanju da američki raketni sistemi, koji se korak po korak približavaju ruskim granicama, budu upotrebljeni u Ukrajini:
„Bude li se ta infrastruktura kretala dalje, i raketni kompleksi SAD i NATO se pojave u Ukrajini, vrijeme njihovog doleta do Moskve skratilo bi se na sedam do deset minuta, a pri raspoređivanju hipersoničnog oružja na pet. To predstavlja najozbiljniji izazov našoj bezbjednosti.
[…]
Izložili smo predlog kojim se isključuje dalje širenje NATO na istok, kao i raspoređivanje napadačkog oružja u državama u našem okruženju… Neophodne su nam dugoročne, pravno obavezujuće garancije.
[…]
U slučaju produženja jasno agresivne linije zapadnih kolega, preduzećemo adekvatne vojno-tehničke mjere kao odgovor, i žestoko reagovati na neprijateljske korake.“
Kako je i obećala, Rusija je preduzela vojno-tehničke mjere pošto je NATO odbacio sporazum.
U svom obraćanju 24. februara 2022. povodom početka Specijalne vojne operacije u Ukrajini, Putin je objasnio da „vojno prisustvo [NATO] na teritorijama koje se graniče s Rusijom, dozvolimo li da se nastavi, trajaće decenijama, možda i zauvijek, stvarajući sve veću i potpuno neprihvatljivu prijetnju po Rusiju“. Vojna intervencija bila je neophodna radi odvraćanja NATO od daljeg širenja na istok, koje bi predstavljalo prijetnju po samo postojanje Moskve:
„Ne možemo pasivno posmatrati takav razvoj događaja, ništa ne preduzimajući. To bi bilo apsolutno neodgovorno.
[…]
Ponavljam: djelujemo u samoodbrani od stvorenih prijetnji i od još veće opasnosti od trenutne.“
Putin je završio obraćanje obećanjem da će Rusija „trenutno odgovoriti“ na svako spoljnje uplitanje u SVO. Bilo kakav državni ili strani igrač uhvaćen u pokušaju da spriječi Moskvu u zaštiti svojih legitimnih bezbjednosnih interesa u Ukrajini „suočiće se s posljedicama… kakve nije vidjeo u čitavoj svojoj istoriji“.
U skoro četiri godine od ovih Putinovih poruka NATO je primio još dva člana i pretvorio Ukrajinu u bazu za svakodnevne napade na rusku teritoriju. Oružje kojim se napadi izvode neprekidno raste po dometu i udarnoj moći. Prošlog mjeseca Kijev je dobio ovlašćenje od Vašingtona za upotrebu američkih raketa dugog dometa za udare po dubini ruske teritorije.
Komentarišući takav razvoj događaja na ovogodišnjem skupu Valdaj u Sočiju, Putin je rekao da je u iskušenju da Finskoj odgovori nepristojnim gestom rukom na njeno učlanjenje u NATO, ali da se suzdržava zbog dama u publici.
Podjednako nezadovoljstvo izrazio je i u pogledu odobrenja Kijevu iz Vašingtona da upotrebljava američke rakete, uz pomoć američkog osoblja za rukovanje, za napade na Rusiju s teritorije Ukrajine. Takve napade Moskva bi smatrala „novim stepenom eskalacije“ koji bi naškodio američko-ruskim odnosima.
„Da li bi to naškodilo našim odnosima, kad vidimo svjetlo na kraju tunela? Naravno“, rekao je Putin.
Ko bi i pomislio da će Putin davati takve izjave više od tri i po godine pošto je objavio početak SVO, obećavajući istorijski neviđene posljedice po svakog ko bude intervenisao na strani Ukrajine. Ispostavlja se da je prestižni ruski Klub Valdaj – isti ovaj na kom je Putin juče govorio – predvidjeo upravo taj scenario.
U tekstu objavljenom novembra 2021, tri mjeseca prije pokretanja SVO, Ivan Timofejev, direktor programa Kluba Valdaj, istraživao je vjerovatne ishode ruske vojne intervencije u Ukrajini.
Timofejev je zamislio scenario po kom bi ruske snage udarile na Ukrajinu iz više pravaca istovremeno. Uz premoć u vazduhu, ruska vojska bi ili opkolila ukrajinske jedinice na istoku ili ih natjerala na povlačenje na zapad Ukrajine. Kijev bi bio proglašen glavnim gradom ruske Ukrajine, što bi uključivalo potpuno oslobođeni Donbas:
„Rusija bi priznala novu državu… čime bi se nekoliko istorijskih problema riješilo jednim potezom. Neposredna prijetnja jugozapadnoj granici bila bi otklonjena. Bila bi obezbijeđena potpuna kontrola na Azovskim morem i kopneni koridor do Republike Krim. Na karti bi se pojavile dvije ukrajinske države, od kojih je jedna ʼprijateljska i bratskaʼ.“
Varijacija ovog scenarija uključivala je preuzimanje kontrole nad čitavom Ukrajinom, iako je Timofejev smatrao da bi to dovelo do dugotrajnijih pobuna ukrajinskih nacionalista.
Krajnji zaključak programskog direktora Valdaja je da vojna intervencija u Ukrajini neće riješiti ključna bezbjednosna pitanja Moskve. Naprotiv – vojna operacija s ciljem odvraćanja dalje agresije NATO vjerovatno bi pogoršala već postojeće probleme:
„Takav vojni sukob vjerovatno se ne bi okončao jasnim sporazumom. Pobjeda nad ukrajinskom vojskom neće dovesti do brzog mira. Rat bi se mogao pretvoriti u dug i trom sukob, naročito ako dio teritorije (na primjer Zapadna Ukrajina) ostane pod kontrolom ukrajinske vojske.
Sukob će neminovno dovesti do oštrog zaokreta u pristupu snabdijevanju Ukrajine modernim modelima naoružanja i vojne opreme. U Sjedinjenim Državama i na čitavom Zapadu nova situacija smatraće se hitnim slučajem i koristiće se sva moguća sredstva za opremanje ukrajinske vojske. U ovom slučaju biće snabdjeveni svim mogućim konvencionalnim oružjem. Vojna pomoć Zapada velikih razmjera razvući će sukob.
[…]
Drugim riječima, troškovi mogućeg rata znatno prevazilaze dobiti… [Rat] ne bi riješio ključne bezbjednosne probleme, a stvorio bi mnogo novih.“
Nažalost, pesimistička procjena Timofejeva bila je suviše optimistička.
Rusija se ne bori s pobunom u Lavovu. Poslije skoro četiri godine rata, ruska vojska se bori za kontrolu nad Pokrovskom, gradom u oblasti Donjecka. Pretpostavimo li da će Pokrovsk biti uzet, ruska vojska moraće se potom okrenuti glavnim uporištima Ukrajine u Donbasu: Kramatorsku, Slavjansku, Druškovki i Konstantinovki. Potom će biti neophodno zauzeti Zaporožje i Herson, glavne gradove ruskih oblasti trenutno pod okupacijom ukrajinskih oružanih snaga. Onda Harkov. Onda…
Drugim riječima, ima još dosta posla nada li se Moskva postizanju, kao minimum minimuma, najgoreg scenarija u Ukrajini po procjeni Kluba Valdaj.
