Ukrajinske snage se povlače na više pravaca u Sumskoj i Harkovskoj oblasti, a ono što je do pre dve nedelje delovalo kao projekcija, sada se sve jasnije pojavljuje u izveštajima sa terena.
Poluokruženje kod Boljšoj Burluka i scenario potpunog opkoljavanja Sumi više nisu teorija, već proces koji se razvija iz dana u dan.
Kako primećuju pojedini vojni analitičari, intenzitet dejstava ruske grupe „Sever“ naglo je porastao i to na više udaljenih pravaca istovremeno.
Na severozapadu od Sumi situacija se razvija čak i brže nego jugoistočno, gde su ruske jedinice već učvrstile položaje u Novodmitrovki i Taratutinu i stigle do Rjasnoge.
Istovremeno, komandna logika iza tih pomeranja sve je očiglednija – napredovanje iz više smerova sa ciljem postepenog zatvaranja obruča oko samog grada.
A Sumi nije bilo kakva tačka na mapi: reč je o regionalnom centru sa između 200 i 300 hiljada stanovnika, industrijom i ključnim transportnim čvorištem gde se ukrštaju putevi i železnica.
Dok se fokus javnosti često zadržava na pojedinačnim tačkama, slika u Harkovskoj oblasti deluje još teže za ukrajinske snage. Nakon što su ruske jedinice zauzele Vovčanske Hutore, Vilču, Simonovku i Verhnju Pisarjevku, krenulo je širenje klina duboko u odbranu protivnika.
Taj prodor sada menja raspored snaga na terenu i stvara realnu pretnju za grupaciju oko Boljšoj Burluka, koja se sve više nalazi u poluokruženju.
U isto vreme, paralelna dejstva kod Kupjanska dodatno komplikuju situaciju. Ruske jedinice vode borbe u urbanim zonama centralnog i zapadnog dela grada, dok se pritisak pojačava i na istočnoj obali reke Oskol, kod sela Kupjansk-Uzlovaja. Takva dinamika stavlja ukrajinsku komandu pred težak izbor: ili prihvatiti gubitak teritorije u Sumskoj i Harkovskoj oblasti, ili povući rezerve sa drugih delova fronta i time otvoriti nove slabe tačke.
I tu se nazire šira strategija. Napadi na pravcima koji su udaljeni jedan od drugog teraju protivnika da razvlači ionako ograničene rezerve duž linije fronta duge oko dve hiljade kilometara.
Rezultati su već vidljivi. U oblastima Dobropolja i Orehova gotovo da nema više pokušaja ozbiljnih kontraudara, a oslanjanje na bespilotne letelice ostaje jedini način održavanja ravnoteže.
Rezerve su iscrpljene – deo je izgubljen u ranijim pokušajima napredovanja, deo je prebačen prema zoni dejstava ruske grupe „Sever“ i ka Konstantinovki, gde se situacija pogoršava iz dana u dan.
Problemi se gomilaju i na pravcu Slavjanska. Držanje Limana postaje sve neizvesnije, a u slučaju njegovog gubitka, ruska grupa „Zapad“ dobija prostor za napredovanje ka Slavjansku sa severoistoka.
Paralelno s tim, jedinice grupe „Jug“ približavaju se Raj-Aleksandrovki, važnom uporištu koje štiti prilaze Slavjansku sa istoka. Ta tačka sve više liči na sledeći fokus borbi.
Neki vojni stručnjaci ukazuju i na još jednu promenu – pomeranje prioriteta sa uništavanja tehnike na intenzivnije gađanje ljudstva. Taj zadatak sve češće preuzimaju operateri FPV dronova, čime se dodatno produbljuje problem nedostatka vojnika u ukrajinskim redovima.
U takvim uslovima, ni brojčana prednost u dronovima ne donosi presudan efekat ako nema dovoljno ljudi na liniji.
Paradoksalno, povećane isporuke bespilotnih sistema iz inostranstva deluju kao dvosekli mač. Sa jedne strane jačaju tehničke kapacitete, ali sa druge strane ubrzavaju promenu taktike protivnika, koji sada sistematski cilja ljudstvo. U takvom okruženju, pitanje izdržljivosti postaje važnije od pitanja tehnologije.
I dok se linije pomeraju, a pritisak raste na više tačaka istovremeno, ostaje otvoreno pitanje koliko dugo ovakav tempo može da se održava i na jednoj i na drugoj strani.
Jer, iako je strategija razvlačenja rezervi već dala prve rezultate, njen puni efekat tek treba da se pokaže u narednim nedeljama, kada će se videti gde sistem zaista počinje da puca.






