Da li srpsko oružje i dalje dospeva u ukrajinsku vojsku uprkos navodnoj zabrani koju je Vučićeva vlast uvela?! Odgovor je da. O tome ponovo pišu i mediji u samoj Rusiji, doduše u formi takvoj da se za očigledan šverc i kršenje dogovora okrivljuju neki imaginarni entiteti, iako je apsolutno jasno da iza čitave priče stoji sam vrh vlasti u Srbiji, zaključuje kolumnista dr ing. Miroslav Parović, predsednik Narodnog slobodarskog pokreta
Da li se zakuvava neka nova igra oko Naftne industrije Srbije? Odgovor je takođe da. Jer jasno je da pojava nekakvog investitora koji nudi preko dve milijarde evra za ruski udeo u NIS-u, a kao garancije nudi nemačke obveznice od pre Drugog svetskog rata, predstavlja jedno pozorište u koje javnost treba da gleda dok se iza kulisa odvijaju ozbiljne geopolitičke igre. I u tom smislu su indikativne izjave koje je Vučić dao, a u kojima vrlo jasno daje indicije da Ruska Federacija igra prljavo, uz napomenu da Srbija (tj. on, pošto barem u njegovoj glavi postoji znak jednakosti između njega i države) neće trpeti nikakve ucene.
U tom kontekstu je već počela da se podgreva ona stara priča, koja je inače bila plan A za srpsku vlast, a to je tzv. „prijateljsko preuzimanje“ ruskog udela u NIS-u. Za tu namenu je početkom godine otvorena i posebna pozicija u budžetu, koja može biti aktivirana u svakom trenutku. U tom smislu je možda i pokrenuta prodaja obveznica Telekoma.
To „prijateljsko preuzimanje“ bi bilo privremenog karaktera do konačnog transfera Naftne industrije Srbije nekom od američkih investicionih fondova sa izraelskim kapitalom. U tom pogledu ministar spoljnih poslova u Vladi Republike Srbije, Marko Đurić, već nedeljama aktivno lobira. Treba proveriti precizno, ali po mojim informacijama, Đurić je poslednjih meseci manje bio u Srbiji nego u SAD i Izraelu, a češće se čuo sa jevrejskim lobistima nego sa sopstvenom decom.
Da li se može očekivati promena odnosa zvanične Rusije ka režimu Aleksandra Vučića? Moje mišljenje je da, nažalost, do toga neće doći i to pre svega zbog ogromnog tima lobista koje Vučić ima u samoj Rusiji, čak i na vrlo visokim pozicijama, a koje je stekao klasičnom korupcijom. Treba videti spisak ruskih tajkuna i političara koji su neki deo svog kapitala preko Srbije stavili „na sigurno“. Takođe, treba videti i spisak državljanstava koja su dobijali ruski državljani i videti sa kime su u ljubavnim ili rodbinskim odnosima. Ispostavlja se da je ovo dosta jeftin način kojim Vučić sebi obezbeđuje da, šta god da uradi, na kraju ipak ne dobije jasan politički udarac iz Kremlja. To se onda upakuje u priču o tome kako se Rusija ne meša u unutrašnja pitanja drugih zemalja. Sve ovo dovodi do pada poverenja građana u zvaničnu Moskvu, iako je ono još uvek iznad 50%, međutim nekada je išlo i blizu 70%, što znači da su trendovi nepovoljni.
Da li je moguća drugačija politika odnosa Rusije i Srbije? Nesumnjivo da može, a iznad svega treba reći i da mora da bude drugačija. Rusija treba da ostane veoma važan politički partner Srbije u budućnosti i to sasvim sigurno možemo garantovati i mnogi od nas koji smo protivnici režima Aleksandra Vučića. Dakle, kada padne ova vlast, to ne znači da će prestati dobri srpsko-ruski odnosi, naprotiv, oni će postati pošteniji, pa samim tim i bolji. Ono što će sigurno prestati jeste korupcija koja se maskira kroz privid „bratstva“, dok se u suštini vodi politika narušavanja vekovnih dobrih odnosa u koje su brojni veliki Srbi i Rusi uložili svoje živote, kako u brojnim ratovima tako i u miru.






