Pročitaj mi članakNa Vaznesenje Gospodnje Crna Gora se prisjeća radosti uspješne krađe, izvedene glasačkim kriminalom, prilikom Referenduma o nezavisnosti Crne Gore 21. maja 2006. godine
Vaznesenje je veliki crkveni praznik. Gospodnji praznik. Ali Crna Gora danas se ne prisjeća one velike radosti s kojom se narod pred kojim se u Vitaniji Isus Hristos uznio na Nebo i vratio u Jerusalim.
Danas se Crna Gora prisjeća radosti uspješne krađe, izvedene glasačkim kriminalom, prilikom Referenduma o nezavisnosti Crne Gore 21. maja 2006. godine. Referendum je sproveden pod nadzorom specijalnog izaslanika Evropske unije slovačkog diplomate Miroslava Lajčaka, kako se kasnije ispostavilo – epstinovca. Simvolično, Referendum o nezavisnosti Crne Gore sproveden je čestitošću Epstinovog ostrva. Krađa na Referendumu dokumentovana je sa preko tri hiljade primjera u „Bijeloj knjizi“ Jovana Markuša i njegovih saradnika. Tuga pokradenih je zaboravljena.
Nezavisna Crna Gora postala je privatna država Mila Đukanovića. I skupštinska većina, i Tužilaštvo i Sudstvo, i policija, javna i osobito tajna, i preostala izvršna vlast, i vlast „po dubini“ – sve je stavljeno u funkciju bogaćenja onih koji su se vlasti dokopali, po mjeri njihovog učešća u kriminalu. Klasični kriminalci su se stopili sa Đukanovićevim režimom i postali su jedno tkivo sa njim.
To je osnovna tekovina nezavisnosti Crne Gore zadobijene krađom na Referendumu 21. maja 2006. godine.
Sve vrijeme, ovaj kriminal zasjenjivan je razbuktavanjem crnogorskog nacionalizma. Primjenjena je formula: ko je protiv Đukanovića i njegovog režima, on je protiv Crne Gore. Ona je toliko naduvavana da je crnogorski nacionalizam poprimio svojstva nacizma.
Crna Gora koja danas slavi obnovu svoje nezavisnosti duboko je podijeljena zemlja, reklo bi se čak – tragično. Ona danas suščestvuje u dva pola: jedan su „komite“, drugi „ćaci“. Između njih je većinska Crna Gora, ona slabo vidljiva.
Izvjesno je da je proslava dvadesetogodišnjice obnovljene nezavisnosti Crne Gore plod namjere da se doprinese pomirenju naroda u Crnoj Gori. Ako zaista jeste, onda je to – naivna dobra namjera.
Ne miri se narod manifestacijama, koliko ni dekretima. To su krinke pomirenja. Pa zar nije živo iskustvo takvih pomirenja na ovim balkanskim verigama svijeta. Pomirenje nakon Prvog svjetskog rata prvo u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca pa potom Jugoslaviji izrodilo je ustaški genocid i druga nacionalistička, kao i ideološka klanja u Drugom svjetskom ratu. Komunističko pomirenje „bratstvom i jedinstvom“ nakon Drugog svjetskog rata izrodilo je raspad Jugoslavije i klanja počev od 1991. godine.
Do suživota dostojnog čovjeka može se doći samo preumljenjem. Nije tome dovoljna dobra namjera. Potreban je i trud, ogroman trud. Za početak, eto, razgovor neistomišljenika. Ne razgovor u svađi i prepirkama, nego u razumnom iznošenju činjenica i pogleda na svijet. Dobro je takve razgovore voditi i privatno, ali daleko plodnije je voditi ih javno, u medijima. Ali, to se ne može u medijima koji žive na novcu kriminalaca kao ni na „ćaci“ novcu.
