Pročitaj mi članakPOSLIJE dosadašnje faze rata Amerike i Izraela protiv Irana, kao i onog u Ukrajini koji ne prestaje, potpuno je jasno da je međunarodni poredak definitivno srušen.
Ništa više nije ostalo od globalnog uređenja nastalog od vremena Drugog svjetskog rata a Ujedinjene nacije kao vrhovna svjetska organizacija su marginalizovane i izugubile su bilo kakav autoritet.
Novi svjetski poredak se već nazire, njegovi obrisi su vidljivi, ali još nije uspostavljen i biće potrebno dosta vremena da se uobliči i formiraju institucije koje će činiti njegovu infrastrukturu.
U produbljivanju geopolitičkog haosa prirodno je da glavnu ulogu imaju velike sile, koje su to po definiciji svoje veličine i moći, a najveći izazovi su pred zemljama koje jesu važne ali ipak nedovoljno moćne. Jedna od tih zemalja suočenih sa velikim geopolitičkim izazovima je i Turska.
Turska se nalazi na najvažnijem geopolitičkom mjestu u svijetu i to su njeni i prednost i problem. Geografija je sudbina te zemlje koja je, zavisno od potreba i interesa velikih sila, od Turske stvorila i mit o njenoj važnosti i moći ali u realnosti Turska je još uvijek država klijent i na nivou potencijala.
Naravno, Turska je u veoma delikatnom položaju i nije joj lako.
Svoju pretpostavljenu moć Turska je minulih godina nastojala da gradi na naslijeđu Otomanske imperije, gotovo na nepostojećem pravu, i etničkim i religijskim korijenima u drugim državama mada ono što se danas zove Turskom nije kontinuitet Imperije nego je vještačka država nastala na imperijalnim ruševinama i geopolitičkim interesima Zapada.
Ideolozi savremene Turske su to definisali kao „stratešku dubinu“ a politički hroničari kao „neoosmanizam“.
Najveći prodor je učinjen u zemljama Centralne Azije, bivšim članicama Sovjetskog Saveza, formiranjem takozvanog „Turskog svijeta“ na etničkoj osnovi, Organizacije turskih država (OTS) u kome su Azerbejdžan, Kirgistan i Uzbekistan a Turkmenistan i Mađarska su zemlje posmatrači. Turska je iskoračila i u Afriku, posebno u Libiju i Somaliju.
Pokazalo se, međutim, da je u tim iskoracima bez obzira na očekivanja Ankare Turska samo podizvođač američkih radova i interesa i da nema kapacitet za formiranje sopstvene moći.
Turska, procjenjuje se, ima oko 89 miliona stanovnika. To su procjene jer od 1947. godine u toj zemlji nije bio popis stanovništva zbog problema sa etničkikm manjinama prije svega Kurdima, ali religijskih kao što su Alaviti koje Turci nazivaju Alevima a kojih prema procjenama ima najmanje 14 miliona.
Zanimljivo je da je po prosječnoj starosti stanovništva od 33,9 godina Turska u stvari mlada zemlja što je takođe njen veliki potencijal. Istovremeno, međutim, Turska ima ozbiljne ekonomske probleme uprkos potencijalu.
Javni spoljni dug je zvanično 520 milijardi dolara a Bruto društveni proizvod (BDP), po procjenama, dostiže 1,3 hiljade milijardi dolara. Ali, ukupna dugovanja, spoljna i unutrašnja, u Turskoj čine 247 odsto BDP-a. Inflacija je 2025. iznosila 30 odsto što je u odnosu na prethodne godine, kada se kretala između 40 i 70 procenata značajno smanjenje.
Nevolja je što je turska lira vezana za dolar i dolarske berze mogu da bitno utiču na finansije Ankare. Iako velika zemlja, sa prihodima od BDP-a može da servisira samo 20 odsto svog spoljnog duga a ostalo su novi krediti. Ali, Turska sve teže može da dobije kredite i prinuđena je da prodaje svoje rezerve zlata.
Poseban izazov će biti nadolazeće nestašice hrane zbog poremećenog snabdjevanja đubrivom do kojeg je doveo rat sa Iranom a Iran i zemlje Persijskog zaliva snabdjevaju oko 40 odsto globalnih potreba. Za Tursku je hrana izuzetno osjetljivo pitanje.
Ali, i pored potencijala i prirodnog značaja, osnovnu definiciju geopolitičkog statusa Turske čini njeno članstvo u NATO savezu u kojem ona poslije Amerike ima najbrojniju oružanu silu. I to članstvo u NATO paktu je u stvari najveći geopolitički izazov Turske koji bi mogao i da odredi njenu budućnost. To posebno pokazuju okolnosti američko-izraelskog rata protiv Irana.
NATO više nije ono što je nekada bio i kakvim se medijski predstavlja. Nedavni napad na turski tanker M-T Altura, koji je izvela Ukrajina u Crnom moru, u regionu Bosfora, svjedoči ono što niko neće javno da kaže: NATO više ne garantuje bezbjednost svojim članicama.
NATO je oćutao napad na tanker svoje članice i nema znakova da je aktiviran unutrašnji mehanizam odbrane i njegove zemlje postaju ranjive na strane uticaje i napade. I zato taj napad ne bi trebalo gledati kao izolovani, pojedinačni incident nego kroz širu sliku stvarne erozije NATO saveza.
Za Tursku su implikacije tog procesa mnogo ozbiljnije. Jer, iako NATO članica – to više ne znači garanciju njene bezbjednosti i zaštitu njenih interesa. I Ankara je izložena rizicima koje ne može da kontroliše i sukobima koji ne moraju da budu njeni prioriteti. Drugim riječima, članstvo u NATO savezu donosi više problema nego koristi.
Turska tu ima malo prostora za svoje interese. Tako je njen predsjednik Redžep Tajip Erdogan već 4. aprila, nekoliko dana poslije ukrajinskog napada na turski tanker, u Istanbulu primio, ugostio Vladimira Zelenskog koji je iskazao zahvalnost Turskoj za podršku i pomoć.
Među ključnim rezultatima te posjete, kako je objavljeno, su sporazumi o bezbjednosnoj i daljoj odbrambenoj saradnji. Turska će nastaviti da pruža tehnološku i industrijsku pomoć ukrajinskom bezbjednosnom sektoru,.
Problemi se samo nagomilavaju. Nedavno je takozvana „koalicija voljnih“ NATO zemalja predvođenih Francuskom i Britanijom, u blizini Istanbula formirala navodno privremenu komandu za kontrolu plovidbe Bosforom. To je komanda bez vojske. Ali, da li je to uvod u rušenje međunarodnog sporazuma iz 1936. godine prema kome je Bosfor neutralna zona plovidbe? I da li je rušenje tog sporazuma u interesu Turske?
U svjetlu rata sa Iranom, Turska je takođe pred velikim izazovima.
Odnosi sa Izraelom su pogoršani i Izrael, čini se, pokušava i Tursku da uvuče u taj rat iako ona i dalje održava prijateljske veze sa Teheranom. Prema Turskoj je ispaljeno nekoliko raketa koje nisu došle iz Irana pa se brže bolje prećutalo odakle su ispaljene.
Američko-izraelski plan je bio i da iranski Kurdi u zapadnom dijelu zemlje podignu pobunu protiv vlasti u Teheranu i poslano im je naoružanje ali Turska je odigrala ključnu ulogu da ti planovi propadnu. Pored toga, odnose sa Izraelom komplikuje i situacija u Siriji kao i sa Azerbejdžanom.
Turska je imala presudnu ulogu u planovima Amerike i Izraela za rušenje Asadovog režima i dovođenje na vlast lidera terorističke Islamske države i eliminisanje uticaja Rusije i Irana ali sada Izrael nastoji da ima dominaciju u Siriji. Turska je u velikoj mjeri skrajnuta čak i eliminisana.
Izrael je takođe veoma uticajan u Azerbejdžanu, zemlji koja mu pomiruje između 40 i 50 odsto potreba za naftom i to preko Turske i čiji prostor se koristi i za napade na Iran, turskog prijatelja.
Poseban problem su odnosi Turske sa Rusijom. Turska snabdjeva oružjem i vojnom tehnologijom Ukrajinu sa kojom Rusija ratuje a Ankara ima uticaj i na Azerbejdžan koji je neprijateljski orijentisan prema Rusiji.
Turska u mnogome energetski zavisi od Rusije, kao i ekonomski, pa nije jasno kako će se odnosi dalje razvijati.
Jasno je naravno da je Turska prije svega vezana za Ameriku a članstvo u NATO savezu je samo forma te vezanosti. I Amerika određuje politiku Turske bez obzira što se Ankara trudi da formira svoju moć i predstavi se kao suveren geopolitički faktor. Zavisnost od Amerike će ostati bez obzira na sudbinu NATO saveza čak i onda kada su interesi Turske i Amerike u suprotnosti.
Nejasno je takođe kako će završiti generalna geopolitička strategija Turske po principu „dobro jutro čaršijo na sve četiri strane“.
I, naravno, šta bi taj novi geopolitički ambijent Turske mogao da znači za srpske zemlje i Balkan u cjelini. Turska je već debelo prisutna, nastojeći da učvrsti svoj uticaj, prije svega na Kosovu, Makedoniji i u Albaniji kao i u muslimanskom dijelu Bosne i Hercegovine. Zanimljiva je i jedna novina – sve je primjetnije doseljavanje Turaka uglavnom u Crnu Goru, Albaniju i Makedoniju gdje osnivaju svoje poslove a nezvanične informacije govore da im u tome finansijski pomaže i turska država. Ali bliži uvid razotkriva da je to ipak „ustupljena opcija“ unutar regionalnog američkog interesa.
Primjetno je da u novim okolnostima Turska pokušava da definiše, traži, svoju ulogu ali su joj mogućnosti ipak skučene. Nema dileme da Turska želi svoju suverenu politiku ali ipak je još uvijek država klijent, na nivou podizvođača radova i samo potencijala.
