Pročitaj mi članak

„Crna Gora je istupila iz zajednice sa Srbijom na nelegitiman i neustavan način“

0

„Moskva je čedna majka ne samo braće nam Rusa, nego i naša, jer ona nas je branila u mučnim vremenima i ozarivala vjerom u Boga i u pobjedu naše pravedne misli“. (kralj Nikola, cetinjski „Vjesnik“, iz 1913.godine)

„Da bismo srušili Miloševića, odnosno dobili pare, morali
smo svi lideri DOS-a da se u američkoj ambasadi u Budimpešti
obavežemo da će Crna Gora biti nezavisna. Sve drugo je laž.“
(Goran Svilanović, 1963, pravnik i ministar inostranih
poslova SRJ; časopis „Srpske novine“, 14.jul 2011.)

Plan „Roots“ („Korijeni“), iz 1997.godine, koji je razradila CIA,
pokazuje da su ciljevi agresije na SRJ, između ostalih, bili i
„Uništiti Jugoslaviju gubitkom Kosova, Crne Gore i Vojvodine“
i „Otcepiti Crnu Goru od Srbije, njenog jedinog preostalog
izlaza na Jadransko more…“ (Časopis „Geopolitika“, maj 2016.)

„Bolje je imati jak (marionetski) režim
nego neku demokratsku vlast.“
(Džordž Kenan, 1904-2005, podsekretar u Stejt
departmentu i ambasador SAD u SSSR-u i SFRJ)

Dana 21. maja 2006.godine, održan je referendum o državno – pravnom
statusu Crne Gore. U glasački spisak je bilo upisano 481.718 građana, a
izašlo je 419.236. Rezultat referenduma je bio: 230.711 glasača, ili
55,49 odsto u prilog nezavisnosti, a 184.254 glasača, ili 44,51 odsto,
protiv nezavisnosti. Zacrtana norma za pobjedu na referendumu je
premašena za svega 0,49 odsto, odnosno za 2.037 glasova!

Razlika između DA i NE je bila 46.457 glasova. A koliko je to sumnjiv
podatak potvrđuje i nedavno saopštenje Ministarstva unutrašnjih
poslova Crne Gore da se u biračkom spisku nalazi oko 48 hiljada
birača koji ne žive u Crnoj Gori?!

Crnogorskim državljanima (oko 260.000), koji su imali prebivalište u
Srbiji, nije dozvoljeno da glasaju.

Referendum je nelegitiman i neustavan.

U članu 60 Ustavne povelje državne zajednice Srbija i Crna Gora, od
14.marta 2002.godine, bilo je propisano:

„…Zakon o referendumu (o istupanju iz državne zajednice) donosi
država članica, vodeći računa o međunarodno priznatim demokratskim
standardima.“

A demokratski standard jeste da se ključne referendumske odluke o
temeljnim pitanjima od najvažnijeg državnog značaja, kao što je
državni status (plebiscit), donose većinom glasova u odnosu na ukupan,
ustavno i zakonito, utvrđeni broj glasača.

Međutim, Havijer Solana, visoki predstavnik Evropske unije (EU) za
spoljnu politiku i bezbjednost (koji je dao naredbu za početak
monstruozne NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju – SRJ
(Srbiju i Crnu Goru)) i Miroslav Lajčak, specijalni predstavnik EU za
Crnu Goru su, 15.februara 2006.godine, predložili, tačnije, naredili
da se referendumska odluka smatra važećom ukoliko se u prilog
nezavisnosti izjasni više od 55 odsto od ukupnog broja važećih
glasova.

Znači, taj procenat je spolja nametnuti kriterijum, jer su zapadni
Đukanovićevi gospodari i agresori na SRJ (SAD, V. Britanija, EU i
NATO pakt) procijenili da je to maksimum koji se može postići.

Venecijanska komisija je zauzela politički stav da samo građani sa
prebivalištem u Crnoj Gori imaju pravo glasa na referendumu, jer se
odluka „odnosi na svakodnevni život i obaveze građana koji žive u
Crnoj Gori“. Organi i funkcioneri EU su upozoravali da se
referendum, da bi bio međunarodno priznat, mora sprovesti u skladu
sa stavovima Venecijanske komisije.

Zakon o referendumu o državno – pravnom statusu Republike Crne Gore
(u daljem tekstu: Zakon), je usvojen 1.marta 2006.godine i članu 6 je
normirao da „Odluka o nezavisnosti je validna ako za opciju „da“ glasa
55 odsto, od broja važećih glasova, pod uslovom da je na referendumu
glasala većina ukupnog broja upisanih glasača.“

Da bi se postigao zacrtani rezultat, iz zapadne Evrope su, avionima i
autobusima, masovno dovođeni glasači za koje se sigurno znalo da će
glasati za nezavisnost, iako mnogi od njih nijesu imali prebivalište u
Crnoj Gori, niti su u njoj ikada živjeli.

Stranke koje su se zalagale za zajedničku državu bile su dužne da
bojkotuju referendum. Time, ne samo da bi uskratili legitimitet
neustavnom referendumu, nego bi pozivanjem na bojkot, doprinijeli da
na isti ne izađe više od polovine ukupnog glasačkog tijela. Glasanje o
nezavisnosti bilo bi neuspješno, jer ne bi bio ispunjen uslov iz člana

6 Zakona. U prilog ovome govori i činjenica da je za nezavisnost
glasalo samo 47,5 odsto ukupno upisanih glasača!

Đukanovićeva vlast je, uz podršku Zapada, neustavno uskratila pravo
učešća na referendumu dijelu državljana Crne Gore koji su imali
prebivalište u Srbiji. Time im je, neustavno, prekinula pravnu vezu sa
matičnom državom Crnom Gorom i povrijedila njihovo neotuđivo pravo
da odlučuju o sudbini svoje otadžbine! Đukanović je znao da mu, u slučaju
da su oni glasali, ne bi pomogla ni famozna većina od 55 odsto koju je
dogovorio sa zapadnim gospodarima, a koja nije poznata u istoriji
svjetskih plebiscita!

U članu 10 stav 1 tada važećeg Ustava Crne Gore, iz 1992.godine, bilo
propisano da „U Crnoj Gori postoji crnogorsko državljanstvo.“, a u
članu 32 stav 1 da „Građanin Crne Gore koji je navršio 18 godina
života ima pravo da bira (glasa) i da bude biran.“

Proizilazi da taj Ustav nije propisivao tzv. rezidencijalni uslov
(prebivalište u Crnoj Gori), kao uslov za glasanje na referendumu
(plebiscitu) o državno – pravnom statusu Crne Gore. Zato je jednom
riječju, referendum sproveden i referendumska odluka donijeta na
neustavan način.

Državljanstvo je statusno – pravna veza između pojedinca (građanina) i
države i podrazumijeva ustavom ustanovljena i zakonski zaštićena,
međusobna prava i obaveze, koje je država dužna da poštuje i štiti.
Državljanstvo je pravo na druga prava koja propisuje ustav, uz
poštovanje principa jednakosti svih građana (državljana).

Posjedovanje državljanstva omogućava građaninu nesmetano i
nediskriminisano ostvarivanje i prava da glasa u svojoj državi kao
političkoj zajednici.

Nelegitimni i neustavni referendum o nezavisnosti Crne Gore je
logična i lako objašnjiva međufaza i kontinuiranom sprovođenju
antisrpske, antipravoslavne, antiruske i euronatovske politike vlasti
Mila Đukanovića.

Naime, on je počinio najveću izdaju u crnogorskoj, odnosno svesrpskoj
istoriji sa tragičnim geopolitičkim posledicama. Neustavnim
pristupanjem Crne Gore NATO paktu, najvećoj terorističkoj organizaciji
u ljudskoj istoriji, prekinuta je kopnene veza između naše vjekovne
zaštitnice Rusije i srpskog državnog i etničkog prostora i zatvoren je
obruč oko Srbije i Republike Srpske.

Đukanović je i najveći raskolnik u srpskoj istoriji. On, neutemeljeno i
sračunato, Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), te vlasti država Srbije i

Rusije označava kao najveće spoljne neprijatelje Crne Gore, a
Mitropoliju crnogorsko – primorsku i Srbe u Crnoj Gori kao unutrašnje
neprijatelje i glavne remetilačke faktore. SPC, koja je stvorila
državu Crnu Goru i omogućila njeno vjekovno trajanje, okvalifikovao je
kao „crkvu Srbije“, te kao kvazivjersku organizaciju odgovornu za većinu
zločina na prostoru bivše SFRJ i kao „retrogradnu klerofašističku
menažeriju“?!

Podsjetimo se riječi Zbignjeva Bžežinskog da je „Balkan potencijalna
geopolitička nagrada u borbi za evropsku (zapadnu) supremaciju“. A
jedan od glavnih zagovornika tzv. Novog svjetskog poretka Džordž Soroš
je, neposredno nakon okončanja NATO agresije na SRJ, kazao da „Balkan
ne smije da se rekonstruiše na osnovu nacionalnih država“. Države na
Balkanu, „marionetske mikro tvorevine“, po njemu treba staviti pod
protektorat EU koja je „dužna da razvije svoj kišobran nad cijelim
regionom“, u uslovima „moćnog vojnog prisustva NATO-a“.

Zato je Đukanović, potpunim dodvoravanjem Zapadu, koje je
podrazumijevalo i ostvarivanje nezavisnosti države Crne Gore,
izbjegao krivičnu odgovornost pred Haškim kvazitribunalom, te, za
sada, pred italijanskim sudovima, ali sudovima drugih zemalja za
„poslovnu“ saradnju crnogorskih vlasti sa italijanskom mafijom u
švercu duvana, u drugoj polovini desete decenije 20. vijeka, a Zapad je
„zažmurio“ nad njegovim švercom, prije svega duvana, ali i oružja,
droge i ljekova kojima je istekao rok trajanja, i njemu i njegovoj bratiji
ostavio znatan dio narkomafijaškog „kolača“.

Iz tog razloga, u toku agresije Zapada na Srbiju i Crnu Goru, u kojoj je
izvršen još jedan genocid nad srpskim narodom, sarađivao je i sa
agresorima.

Portal „Borba.me“ je, 17.septembra 2021. godine, prenio tekst časopisa
„Pečat“, u kome je, između ostalog navedeno:

„U vreme zajedničke države…pojavio se problem finansiranja tog
plana (osamostaljenja Crne Gore). Novac za finansiranje procesa
osamostaljenja i održanja na vlasti Mila Đukanovića…namaknut je
organizovanim kriminalom.“

I Vilijam Montgomeri, ambasador SAD u SRJ, odnosno u državnoj
zajednici Srbija i Crna Gora, u intervjuu za zagrebački „Večernji list“, od
18. srpnja (jula) 2021.godine, kazao je, između ostalog:

„…kada je bilo teško obezbijediti financiranje za njegovu (Đukanovićevu)
vladu, počeli smo dopuštati masovnim krijumčarima da operišu iz Crne Gore.

Mi kao Zapad smo krenuli glavu i odlučili da ne vidimo to krijumčarenje. Među
ostalima i Italija. Svi su znali šta se događa, ali su to dopuštali…“

Zadaci koje je Đukanović dobio su bili i da prizna nezavisnost
„pobratimskog“ Narkokosova, te da preko pripadnika i saradnika Službe
državne bezbjednosti (SDB), odnosno Agencije za nacionalnu
bezbjednost (ANB) i narkomafijaških klanova, kao i unošenjem velikog
opranog kriminalnog novca u Srbiju, izaziva i održava destabilizaciju
te države u cilju slabljenja njene sposobnosti da se odupre otimanju
Kosova i Metohije.

Đukanović se ostrašćeno zalagao za fiskalni i kreditno – monetarni
(centralno – bankarski) suverenitet Crne Gore, još u okviru SRJ, a
docnije i za nezavisnost Crne Gore. Zašto? Da bi se „pranje“
kriminalno stečenog švercerskog novca u Crnoj Gori moglo odvijati
nesmetano, bez kontrole saveznih javnofinansijskih i monetarnih
vlasti.

Išlo mu je na ruku i to što su, u vrijeme održavanja referenduma,
presudnu ulogu u utvrđivanju i vođenju politike Srbije imale stranke,
članice tzv. Demokratske opozicije Srbije (DOS).

Agresori na SRJ su tzv. DOS formirali u januaru 2000.godine. Njegovi
glavni zadaci su bili: isporučivanje predsjednika Miloševića Haškom
kvazitribunalu, priznanje lažne države „Republika e Kosovés“ i
pristanak na raspad SRJ, odnosno na nezavisnu Crnu Goru.

Da zaključimo: 21.maj nije nikakav državni praznik, već dan kada je
Milo Đukanović zaokružio privatnu narkomafijašku državu! Ali, ono
što je najtragičnije jeste da, iako je pao s vlasti 2020.godine, njegovi
kadrovi i dan danas dominiraju sudstvom, tužilaštvom, ANB-om,
švercerskim kanalima, trgovinom nekretninama…

Sve postđukanovićevske vlade (Krivokapićeva, Abazovićeva i
Spajićeva) vodile su i vode antisrpsku i antirusku politiku, pogubnu po
Crnu Goru i veliku većinu njenih građana. Jer, bez čvrstog političkog,
vojnog i ekonomskog saveza sa Srbijom i Rusijom, Crna Gora ne može
biti stabilna i prosperitetna država, niti opstati u postojećim
granicama!

S vjerom u Boga, srpsko – ruske Svetitelje i Svetu Rusiju!