Pročitaj mi članak

Novak Đoković i Crna Gora – zrno utehe

0

Zašto su sporadični glasovi, koji se u Crnoj Gori javljaju protiv jednog od najvećih sportista svih vremena, nerazumljivi i stupidni? I zašto će većina njenih građana uvek biti uz Novaka?

Ima negdje na početku dosta slabog ali interesantnog špijunskog trilera Novembarski čovjek (2014) sa Pirsom Brosnanom i Olgom Kirilenko jedan kadar koji mi je na prvu privukao pažnju: Piter Devero (Brosnan) vozi svoj sivi porše 356 kraj Lemanskog jezera u Lozani. I tu nema ništa čudno: zapravo, ako na Open Library sajtovima pretražite književni predložak priče o penzionisanom CIA agentu – roman Ne postoje špijuni Bila Grejndžera – i, ako vam se već ne čita laka špijunska proza, pretražite ključnu riječ Lausanne, vidjećete da se neka od najvažnijih poglavlja Grejndžerovog romana zaista dešavaju u Švajcarskoj.

Međutim, da li zbog sličnog reljefa (nad Lemanskim jezerom se nestvarno uzdižu Alpi) ili prosto ekonomičnosti i blizine (ostatak filma je snimljen u susjednoj Srbiji) režiser Rodžer Donaldson je ove švajcarske epizode svoje priče snimao na crnogorskom primorju. I to je taj kadar koji mi je privukao pažnju: premda u uglu piše Laussane, Switzerland, 5 years later, lokalci znaju da Devero svoj porše zapravo vozi kroz Perast, da bi nešto kasnije doručkovao – i jedan od najvažnijih telefonskih poziva u filmu obavio – u malom restoranu u kome je makar desetak puta doručkovao i potpisnik ovih redova: na pristaništu u Petrovcu.

Crème de la crème

Francusko-ukrajinska ljepotica, Olga Kirilenko, se pojavljuje u još nekolicini filmova sličnog žanra. Posebno je tu, naravno, značajan Džejms Bond – Zrno utjehe (2008) jer, naime, direktni nastavak vjerovatno najuspješnijeg filma iz dijela franšize o britanskom špijunu u službi Njenog veličanstva koga tumači Danijel Krejg. I kada se u Kazino rojalu (2006) Džejms Bond vozom, u kome će upoznati svoju Vespu, zaputi na čuvenu partiju pokera i to će se desiti u Crnoj Gori.

I zaista – mada opet lokalci prepoznaju da to nisu ni crnogorski voz ni crnogorski krajolik, da to zapravo uopšte i nije Crna Gora – u kadru lijepo piše: Montenegro. Scenama koje su, zapravo, snimane u Češko-moravskoj visoravni, tj. u Karlovim Varima, marketinški se postiže jedna vrsta, ako ne globalne, ono makar za Crnu Goru, popkulturne signifikantnosti. I tu ne bi imalo ništa neobično da i Kazino rojal naravno nema svoj književni podtekst i da, kad se kratko prelista istoimena pripovjetka Ijana Fleminga, znaju to oni koji su čitali, ne postaje jasno da se prva priča o agentu 007 niti jednim svojim dijelom ne događa u Crnoj Gori, već u fiktivnoj varoši (Royale-les-Eaux) na sjeveru Francuske.

Kako ne postoji, dakle, ni književni motiv da se radnja Flemingove priče izmjesti u Crnu Goru, mnogi bi pronicljiviji gledalac lako mogao da dođe do drugog zaključka: mala balkanska država – u tom momentu najmlađa na planeti – želi da se otvori prema svijetu i da svijet za nju čuje, njene političke elite to dobro razumiju i ne štede sredstva za ovu vrstu promocije. U Crnu Goru, tih godina, stižu Rolingstonsi, stiže i Madona. Iako više na nivou slutnji nego utemeljenijih pretpostavki: savim legitimno, štaviše i korisno, prilično pozitivan način prezentovanja – možda nedovoljno za bilo kakav globalni uticaj ali dovoljno za satisfakciju, dovoljno i za ono najvažnije u Crnoj Gori: turizam.

Kada je srpski teniser Novak Đoković u septembru mjesecu, sa brojem 24 i Brajantovom slikom na grudima, na stadionu „Artur Eš”, podigao pehar Ju-Es opena (US Open), dok se njegov rival, Danil Medvedev pitao – „Čovječe, pa dokle misliš ovako?“ – ispisana je, ne samo teniska već i sportska istorija uopšte. Ne samo da je svojom 24. grend slem titulom Đoković stavio tačku na debatu o najboljem teniseru svih vremena, nego je otvorio i jednu drugu: da li je Đoković, u stvari, jedan od najvećih sportista u povijesti i koja su to njegova svojstva koja ga, ravnopravno, pozicioniraju uz Majkla Džordana, Muhameda Alija, Jusejna Bolta, Lionela Mesija itd. ili je on možda veći i od njih?

Štaviše, neki od velikana koji bi se takođe podjednako mogli naći na ovoj listi – poput čuvenog kvoterbeka i najvećeg igrača američkog fudbala svih vremena, Toma Brejdija – u više navrata su i sami izražavali iskreno divljenje spram Đokovićevih galaktičkih dometa i sposobnosti. Slično je i sa ličnostima iz svijeta kulture: samo na ovom turniru u Đokovićevoj teniskoj umjetnosti su uživali glumci od Džona Hama do Nikol Kidman, finale je – u krugu porodice i prijatelja – iz njihove lože, u kojoj se ranije našao Hju Džekman, ispratio oskarovac i Đokovićev prijatelj – Metju Mekonahi. Njegovu igru često prate i Leo Dikaprio, Bred Pit, Gaj Riči, pa i sam Džejms Bond – Danijel Krejg. Čak i oni koji nisu skloni pretjeranoj glorifikaciji holivudskih zvijezda na ovlaš pregled ovih imena moraju sleći ramenima: crème de la crème.

Neraskidiva povezanost

Kad se u julu mjesecu 2014. godine Novak Đoković vjenčao Jelenom Ristić vijest su prenosile novinske agencije diljem planete uključujući i one najvažnije i najčitanije: Njujork Tajms, Vašington post, Gardijan, londonski Dejli mejl, Čikago tribjun itd. Svi su oni do jednog, dakle od španske Marke ili Korijere dela sere do velikih američkih medijskih kuća, prenijeli vijest o private ceremony in Montenegro. Oni koji su o događaju pisali nešto detaljnije, poput Njujork posta, nisu zaobišli da pomenu ljepote Svetog Stefana i okoline. Komparacije radi, jednostavna Gugl pretraga pokazuje da je – od ovih medijskih kuća koje sam pomenuo o Madoni ili Rolingstonsima u Crnoj Gori – površno pisao jedino Dejli mejl. S tim što čak i u ovakvim nategnutim poređenjima treba biti pošten pa pomenuti jednu nezanemarljivu činjenicu – Đoković, za reklamu koju je učinio Crnoj Gori, nije plaćen.

Od svog vjenčanja 2014. naovamo, Novak i njegova porodica su makar par desetina puta posjetili Crnu Goru, on sam je pisao o njenim prirodnim ljepotama (teniser se među prvima vozio žičarom do Lovćena, na svojim mrežama koje prate milioni ljudi širom svijeta objavio čitav set fotografija Boke kotorske uz komentar: „Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore” i haštag Montenegro). Posjećivao je crnogorska kulturna dobra, postao počasni građanin nekoliko crnogorskih opština (Nikšića, Budve, Herceg Novog…) itd. I opet, ponavljam, sve to uradio u potpunosti besplatno. Osim trenutka svog vjenčanja, Đoković je i druge važne događaje u svom životu vezao za Crnu Goru, pa je tako prije nekoliko sedmica i svoju djecu krstio u manastiru Ostrog. Tako je sentimentalna ili porodična vezanost za ovu zemlju – Đokovići potiču iz Jasenova Polja kod Nikšića (mjesta koje je Novak takođe skoro posjetio) – u međuvremenu dobila još jednu dimenziju: najvažniji lični događaji u životu slavnog tenesira neraskidivo su povezani sa Crnom Gorom. Đoković je, već sada, u tom smislu zaslužio spomenike, imena ulica i bulevara u njenim gradovima.

Čuveno djelo U traganju za izgubljenim vremenom Marsela Prusta sa svojih sedam tomova i skoro deset miliona karaktera važi za najduži roman u istoriji književnosti. Kada bismo uzeli da pišemo o sportskom značaju i dostignućima Novaka Đokovića i deset miliona karaktera bi bilo malo. Ne postoji globalno priznatija osoba koja je u 21. vijeku posjetila Crnu Goru i zato su, ne samo u kontekstu ličnih animoziteta, hronične obnevidjelosti, unutarnjih problema vjerovatno patološke prirode nego i u kontekstu, ako hoćete, prosto patriotizma, sporadični glasovi koji se u Crnoj Gori javljaju protiv jednog od najvećih sportista svih vremena nerazumljivi i stupidni.

Takvi glasovi su se pojavljivali ranije, a u posljednjih nekoliko sedmica, tokom održavanja Dejvis kupa – dostigli su svoj zenit. Naravno, čak i na svom vrhuncu, svi oni kada se saberu i posmatraju kumulativno, vrijede manje, čuju se slabije i dobacuju kraće od samo jednog Novakovog bekhenda. Na sreću, isti ovi glasovi su podjednako, ili čak i manje, politički i društveno relevantni. I to je prvo zrno utjehe kad je ovaj fenomen u pitanju, drugo je: pune bašte kafića širom Crne Gore kad igra Đoković, posvećenost i lojalnost kojima se prate njegovi mečevi, radost i suze kad pobijedi. Nepotrebno je preciziranje u uglu ekrana, nepotreban je i novac sve i da to može da se kupi. Samo je jedan pogled dovoljan i jasno je na čijoj strani, u svojim silnim društvenim račvanjima i mimiolaženjima, većina u Crnoj Gori.