Pročitaj mi članak

Ovo su vlasnici Rio Tinta

0

Javnost u Srbiji o kompaniji Rio Tinto zna samo ono što je dostupno preko interneta. S obzirom na to da se “naša” vlast sprema da dobar deo Srbije i njenog stanovništva poveri u ruke ovoj stranoj kompaniji, trebalo bi da javnost zna mnogo više.

Na tabeli u kojoj je prikazana vlasnička struktura Rio Tinta može se videti – iznenađenje! Najveći akcionar je Aluminium Corporation of China Ltd. Dakle, ne zvanično BlackRock ili Vanguard, već jedno kinesko (državno?) preduzeće.

Prijateljstvo između Srbije i Kine je izgleda čeličnije, nego što bi se na prvi pogled moglo reći. Inače je vlasnička struktura preduzeća i vlasništvo kapitala, tema o kojoj naša javnost ne zna dovoljno, što je veoma opasna situacija s obzirom na činjenicu da smo u dodiru sa stranim kapitalom i da kapital želi nešto od nas. Jasno je valjda svima da kapital više želi korist za sebe nego dobrobit za nas. I to ne smemo da zaboravimo.

Velika preduzeća su praktično uvek akcionarska društva. Veliki deo njihovih akcija obično drže neki fondovi. Problem je što se ne može lako saznati čiji je kapital u fondovima, a njima upravljaju menadžeri… I fondovi i preduzeća imaju skupštine akcionara, koje odlučuju o upravnim i nadzornim odborima, politici i strategiji…

Kada se pomene npr. BlackRock (kao najveći pojedinačni investicioni fond, ali daleko od toga da je jedini), trebalo bi znati da je u pitanju menadžerska firma koja upravlja fondovima. Što znači da oni nisu vlasnici kapitala, nego da prikupljaju kapital iz najrazličitijih izvora (države, banke, osiguravajuća društva, penzioni fondovi… pa preko firmi do privatnih lica – sportista i umetnika, sve do zanatlija i penzionera, svako može uložiti svoj novac u neki fond), i zatim ga negde investiraju i njegovim vlasnicima donese optimalan prinos. Ali, vlasnici krupnog kapitala ulažu u najrazličitije klase investicija i imaju svoje interese raširene u čitavom lancu proizvodnje i potrošnje… Pojedinačne kompanije su prinuđene da slede logiku profita – moraju svojim vlasnicima da stvore dobit – ali one nastaju i nestaju, spajaju se i dele, u skladu sa mnogo širim interesima svojih akcionara. Jer vlasnici kompanije mogu istu da odvedu u bankrot i rasprodaju (što neretko i rade), ukoliko je to u skladu sa njihovom širom investicionom politikom.

Ako su čitaoci zbunjeni prethodno pročitanim, treba da znaju da je sve to u stvarnosti još mnogo složenije i komplikovanije kako ne bi moglo tako lako da se uđe u trag novca. Ono što je bitno je da stvari nisu onakve kakve se predstavljaju. To što je neka kompanija registrovana u nekoj državi, ne govori praktično ništa o strukturi njenog vlasništva, ko stoji iza nje i kakve su namere i interesi njenih pravih vlasnika. Zato kada “naš” predsednik slavodobitno govori o tome kako dovodi u Srbiju npr. nemačke firme, to ne mora nužno da znači da je u njima nemački kapital i da su vlasnici Nemci ili državljani Nemačke. 

Ali,  da se vratimo na RioTinto. Najveći, ali ne i većinski vlasnik, jeste kineska korporacija (o čijoj vlasničkoj strukturi ne znamo baš mnogo), kao što se vidi. Ali tu su i nezaobilazni Blekrok i Vangard, i mnogi, mnogi drugi. A da li su iza toga stoje isti vlasnici kapitala, koji imaju udeo i kod Kineza, i u Blekroku, i drugim fondovima i preduzećima – nema svrhe ni da se pitamo. Ali, priče kako „Evropa želi srpski litijum kako bi se oslobodila zavisnosti od Kineza“ očigledno nisu istina, jer će najveći deo profita odneti upravo kineska firma.

Elem, RioTinto, kao izvođač radova u nečijem interesu, ima očiglednu nameru (i sredstva da je sprovede u delo) da u Srbiji i BiH vrši eksploataciju minerala, kakvu stvarni vlasnici ne žele da vide u svome dvorištu (koje god to dvorište zapravo bilo). Laviranja, meandriranja i manevrisanja “naših” vlasti oko toga hoće li, ili neće, da li treba, ili ne treba kopati, kakvi su “benefiti” su očigledna laž. RioTinto će ovde otvarati firme, angažovati podizvođače, plaćati reklamne kampanje i lobiste, sponzorisati sportske klubove, finansirati istraživanja, projekte u kulturi, zidati obdaništa i domove zdravlja… i crkve, ako treba… Koruptivni potencijal takvih korporacija nipošto ne treba potcenjivati.

Ukoliko do otvaranja rudnika ipak dođe, neće biti nikakvo čudo ako prihodi članova upravnih i nadzornih odbora, raznih komisija i sličnih tela budu veći od rudne rente koju bude kasirala država Srbija. I ne treba zaboravljati da je takvim kompanijama korupcija (koja nije, kao što vidimo, nužno protivzakonita!) najjednostavniji i najjeftiniji, ali ne i jedini način da dobiju ono što žele. Politička nestabilnost, inscenirani (teroristički) napadi (ako ste pomislili na onoga vehabiju Žujovića, to nije naša krivica), bune, prevrati… sve je u igri.

Trenutno je najopasnije to što se naspram eksploatatora i kolonijalne uprave nalazi neorganizovani narod, kome je samo toliko jasno da ne sme da dozvoli otvaranje rudnika ukoliko želi da živi. Pojavilo se više grupa i organizacija koje pokušavaju da povedu otpor, ali ko je tu stvarno dobronameran, a ko su trojanski konji čija je uloga da se otpor obesmisli (setimo se ovde Milice AVetnice na jednoj, i šetnji protiv nasilja na drugoj strani), za sada je praktično nemoguće reći.