„Nema prave slobode tamo gdje se vlada bez polaganja računa.“
(Alber Kami, 1913-1960, francuski pisac, filozof i novinar)
„Pod lošim krovom trpi čitava zgrada.“ (Njemačka poslovica)
„U većini slučajeva vođe naroda su ljudi od povjerenja, zatim
ljudi od zakona, a na kraju postaju ljudi bez vjere i zakona.“
(Džordž Bernard Šo, 1856-1950, irski književnik)
Ministarstvo pravde je, 2. novembra 2026.godine, objavilo spisak
imena 49 lica, koje je pomilovao Aleksandar Vučić, kao predsjednik
Republike Srbije. Odluke o pomilovanju su dostavljene nadležnim
sudovima.
Neposredno prije podnošenja ostavke na funkciju predsjednika
Republike, tobože, da bi kao običan građanin vodio izbornu kampanju
Srpske napredne stranke (SNS), Vučić je, 27.septembra 2026.godine,
donio odluke (rešenja) o pomilovanju i aboliciji (obustavljanje
krivičnog gonjenja prije pravosnažnosti presude) 49 osoba.
Vučić je pomilovao ili abolirao visoke funkcionere, optužene za
zloupotrebu službenog položaja i korupciju, trgovinu uticajem, kao i
lica optužena za teška krivična djela protiv života i tijela. Među
njima su i batinaši, optuženi za nasilničko ponašanje na javnim
skupovima (koji su se „istakli“ povređivanjem studenata i drugih
nedužnih građana, samo zato što su njegovi i SNS-ovi politički
neistomišljenici). Čak je abolirao i lice kome se sudilo za pokušaj
teškog ubistva studentkinje.
Dijana Hrkalović, bivša državna sekretarka MUP-a Srbije,
oslobođena je daljeg krivičnog gonjenja za trgovinu uticajem, kao i
Dragana Živadinović, bivša predsjednica Višeg suda u Nišu, protiv
koje je u toku prethodni krivični postupak zbog sumnji na zloupotrebu
službenog položaja i falsifikovanje službene isprave.
Da se Vlasi ne bi sjetili, Vučić je pokazao „milost“ i prema
novosadskim studentskim aktivistima koji su neosnovano optuženi za
krivična djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Srbije.
2
Svoju demagošku „brigu“ Vučić je ovako obrazložio:
„…Teško sam podnosio da nam deo mladih ljudi, šta god i kako god da
su teška dela počinili, svoju mladost i svoj život provode van granica
Srbije i da im to ne bio izbor…Pristupio sam tome zato što znam da
bi bili osuđeni na višegodišnje kazne zatvora u svakoj državi, u svakoj
zemlji na svetu. A ja želim da sačuvam svakog mladog čoveka, jer verujem
da postoji nada da će se promeniti i da će se ponašati mnogo
odgovornije u budućnosti…“ ?!
Vučićevi motiv za pomilovanja je preventivna zaštita lica bliskih
njemu i njegovoj vlasti od pravnih posledica osuđujućih presuda. Bio je
svjestan da poslije izbora nove vlasti ne bi mogao da ih zaštiti od
pravde. Njegov cilj je bio i da odluke o pomilovanjima budu dostupne
javnosti tek poslije održavanja izbora, kako ne bi nanijele štetu
Vučiću i SNS-u.
Takođe, Vučić je želio da obezbijedi ćutanje, prije svega, Hrkalovićke
koja mnogo zna i kada bi „razvezala jezik“ mogla bi ozbiljno da ugrozi
Vučićevu političku poziciju, ili čak da dovede do njegove krivične
odgovornosti.
Vučićevo usmeno obrazloženje odluka o pomilovanju je bilo usmjereno
na „pokazivanje snage“, „zaštitu bliskih ljudi“ i „ispravljanje navodnih
nepravdi“. Predstavio se kao zaštitnik svojih pristalica za koje,
neosnovano, tvrdi da su nepravedno izloženi krivičnom progonu.
Jednom riječju, Vučićeve odluke su obesmišljavanje instituta
pomilovanja i ruganje pravdi.
I ovaj primjer pokazuje da su odluke o pomilovanju veliki demokratski i
koruptivni rizik, jer se „nadzakonska milost“. u rukama autokratskih,
odnosno nedemokratskih šefova država, pretvara u instrument
nekažnjivosti za političke saveznike, tajkune, odnosno za lica bliska
vlasti.
Vučićevi akti o pomilovanju su nelegalni, jer predstavljaju grubo
kršenje Zakona o pomilovanju. Prilikom donošenja odluka o
pomilovanjima nije poštovana procedura, propisana tim Zakonom. U
postupku nije učestvovalo Ministarstvo pravde, niti su pribavljena
mišljenja nadležnih sudova.
Prema Zakonu o pomilovanju, postupak se pokreće molbom, ili po
službenoj dužnosti. Postupak kojim se daje oslobođenje od krivičnog
gonjenja (abolicija) pokreće, isključivo, Ministarstvo pravde, po
službenoj dužnosti.
3
Molba za pomilovanje se ne može podnijeti prije pravosnažnosti
presude, a podnosi se sudu koji je izrekao prvostepenu presudu. Sud
molbu dostavlja Ministarstvu pravde, zajedno sa mišljenjem o njenoj
opravdanosti. Kad razmotri i ocijeni navode molbe, ministar
dostavlja molbu, sa svim spisima i svojim mišljenjem, predsjedniku
Republike.
Svoje nezakonito postupanje Vučić je javno priznao i ovako obrazložio:
„…I uprkos mišljenju dela komisija, uprkos mišljenju različitih
službi Republike Srbije, bezbednosnih službi, ja sam doneo odluku da
pomilujem…“?!
Nije sporno da je predsjednik Republike ustavno ovlašćen za donošenje
odluke o pomilovanju, u skladu sa članom 112 stav 1 tačka 7 Ustava
Srbije: „Predsjednik Republike…daje pomilovanja“.
Međutim, prilikom davanja pomilovanja Vučić je bio dužan da poštuje
Zakon o pomilovanju. Donošenjem nezakonitih odluka o pomilovanjima,
povrijedio princip vladavine prava. Član 3 stav 2 Ustava, propisuje da
se ovaj princip ostvaruje i „povinovanjem vlasti Ustavu i zakonu“.
Predsjednik Republike Srbije je ignorisao odredbe Krivičnog zakonika
(KZ) koji propisuje da je svrha kažnjavanja suzbijanje djela kojima se
povređuju ili ugrožavaju vrijednosti zaštićene krivičnim
zakonodavstvom, kao i izražavanje društvene osude za krivično djelo,
jačanje morala i učvršćivanje obaveze poštovanja zakona (generalna
prevencija), te sprečavanje učinioca i drugih da ne čine krivična djela
(specijalna prevencija).
Institut pomilovanja (lat. gratia) je kombinacija čina vladareve
milosti i korektiva odluka pravosudnih organa. Primarna funkcija
pomilovanja je ispravljanje nepravde ili neželjenih posledica u
situacijama kada striktna primjena zakona narušava princip
pravičnosti, te kada je izrečena kazna nesrazmjerna sa stepenom
društvene opasnosti djela.
Pomilovanje se zasniva se na posebnim humanitarnim ili korektivnim
razlozima. Opravdavaju ga situacije kada su, nakon presude, nastupile
kvalitativne promjene okolnosti (težak, neizlječiv gubitak zdravlja
osuđenika; teške bolesti koje mogu dovesti do smrtnog ishoda, a koje se,
na odgovarajući način, ne mogu liječiti u uslovima zatvorskog sistema;
teške psihičke ili fizičke traume koje čine da zatvorska kazna
poprimi karakter nečovječnog postupanja; potpuna invalidnost, duboka
starost; kada izdržavanje kazne gubi smisao resocijalizacije…)
4
Pomilovanja se daje i radi ispravljanja sudskih grešaka, ili kada su
naknadno otkriveni dokazi u prilog osuđenog, a više ne postoji
mogućnost ulaganja pravnih ljekova.
U kontinentalnom pravu pomilovanje je diskreciono pravo šefa
države (akt milosti) , koji je po svojoj prirodi izuzet iz sudske
kontrole. Šef države nije dužan da navodi razloge za pomilovanje,
što izaziva opasnost od političke zloupotrebe. Zato je važno da se
postupa transparentno i da se javno obznane humanitarni ili
korektivni razlozi. Prije pravosnažne presude pomilovanje
(abolicija) je, u uporednom pravu, veoma rijetko.
Ovaj pravni institut, kao političko – pravni akt milosti, ima
specifičnu pravnu prirodu, jer zaustavlja krivični postupak i mijenja
režim izvršenja sankcija. Ustavno ovlašćenje šefa države da
interveniše u krivičnom postupku ili postupku izvršenja presude ima
veći pravnu snagu od imperativne primjene krivičnog zakonodavstva, u
konkretnom slučaju. Takođe, pravne posledice presude bivaju umanjene
ili ukinute milošću šefa države.
Zbog toga što ima moć da „neutrališe“ pravne posledice pravosnažne
odluke nezavisnog suda ili procesnih akata nezavisnog tužilaštva, u
pravnoj teoriji pomilovanje se često naziva „stranim tijelom u sistemu
diobe vlasti“. Ovlašćenje šefa države da jednim potpisom, bez
obaveze da obrazlaže odluku i bez sudske kontrole može da oslobodi
nekoga od krivičnog gonjenja, ili nekoga ko je pravosnažno osuđen,
predstavlja izuzetak od primjene principa podjele vlasti, odnosno od
principa nezavisnosti pravosuđa. Time je odgovornost šefa države za
poštovanje zakonskog postupka davanja pomilovanja veća.
Nijesu u pravu oni koji smatraju da se protiv akata o pomilovanju može
voditi upravni spor. Važećim Zakonom o upravnim sporovima nije
propisana nadležnost Upravnog suda za odlučivanje protiv akata
predsjednika Republike. A nadležnost se ne pretpostavlja, već se
izričito propisuje ustavom ili zakonom.
U članu 3 stav 2 Zakona o upravnim sporovima propisano je da „U
upravnom sporu sud odlučuje i o zakonitosti konačnih pojedinačnih
akata kojima se rešava o pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom
interesu, u pogledu kojih u određenom slučaju zakonom nije predviđena
drugačija sudska zaštita“.
U pitanju su konačni pojedinačni akti koji po svojoj formi i sadržini
liče na upravne akte i kojima se, u konkretnoj pravnoj situaciji, rešava
o pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu određenog lica.
5
Međutim, akt o pomilovanju nije upravni akt, niti je procedura davanja
pomilovanja „upravna stvar“. Pomilovanje je suvereno diskreciono
pravo šefa države (akt milosti), a ne subjektivno pravo građanina.
Nema obaveze šefa države da daje pomilovanje. Podnošenje molbe za
pomilovanje je samo inicijativa za pokretanje postupka.
Jednom riječju, akti donijeti u vršenju ustavnih diskrecionih prava
(ovlašćenja) šefa države izuzeti su iz sudskog preispitivanja u
upravnom sporu.
Šta se može učiniti u kratkom roku?
1)Neophodno je da Vrhovni sud zauzme hitan obavezujući pravni stav da
nezakoniti Vučićevi akti o pomilovanju ne proizvode pravne posledice
i da ovlasti nižestepene sudove da odbiju njihovu primjenu.
2) Protiv Vučića treba pokrenuti krivični postupak za krivično djelo
zloupotrebe službenog položaja, iz člana 359 KZ-a. Tim članom je,
između ostalog, propisana odgovornost službenog lica koje
iskorišćavanjem svog službenog položaja pribavi drugom fizičkom ili
pravnom licu kakvu korist…Zavisno od visine pribavljene imovinske
koristi nadležan je osnovni ili viši sud.
Vučić je imao namjeru da, davanjem pomilovanja i, posledično,
obustavljanjem krivičnog postupka, pojedinim licima omogući
zadržavanje protivpravne imovinske koristi koju su ostvarili
finansijskim malverzacijama, zloupotrebama službenog položaja, i
pranjem novca povezanim sa primanjem mita..
Šta treba učiniti na duži rok?
Promjenama Ustava treba propisati obavezno i javno obrazloženje
odluke o pomilovanju. Sadašnje ustavno rešenje omogućava samovoljnu
arbitrarnost i otvara prostor za politički klijentelizam, odnosno za
korupciju. Time bi se omogućio uvid javnosti u humanitarne ili
korektivne razloge za donošenje takve odluke.
Takođe, treba ograničiti ili isključiti davanje pomilovanja za teška
krivična djela i korupciju. Izričito treba zabraniti davanje abolicije
za kvalifikovane oblike krivičnih djela protiv službene dužnosti,
koruptivnih krivična djela, teških krivičnih djela protiv ustavnog
uređenja i bezbjednosti države, te krivičnih djela organizovanog
kriminala, ili teških oblika nasilja.
U Ustav bi trebalo ugraditi i upućujuću odredbu da će se postupak
davanja pomilovanja i razlozi za pomilovanje regulisati posebnim
zakonom. Neophodno je ustavno, ili posebnim zakonom, normirati da
6
predsjednik ne može donijeti odluku bez predloga ministra pravde, uz
prethodno pribavljanje mišljenja nadležnog suda.
Takođe, Ustavom ili posebnim zakonom, treba zabraniti donošenje akta
o pomilovanju pred parlamentarne izbore, tokom tehničkog mandata
vlade, ili u određenom roku pred istek predsjednikovog mandata, kako
bi se spriječila zloupotreba u periodu tranzicije vlasti.
Ustavni sud treba Ustavom ovlastiti da, po zahtjevu oštećenog ili
tužilaštva, ili po službenoj dužnosti ocjenjuje procesnu zakonitost
donijetog akta o pomilovanju, te da li postoji zloupotreba ovlašćenja
predsjednika.
Vrhovni sud Indije je u nizu presuda zauzeo stav da ustavna ovlašćenja
predsjednika podliježu sudskoj reviziji. Sud može poništavati akte
pomilovanja ako se dokaže da je odluka donesena iz zlonamjernih
pobuda (mala fides), korupcijom, ako nijesu primijenjeni relevantni
zakoni, ili je odluka očigledno proizvoljna i donijeta bez adekvatnog
razmatranja činjenica.
U nekim državama moguće je podnijeti ustavnu žalbu i protiv akta o
pomilovanju, ako su grubo povrijeđena prava žrtava (oštećenih), ili
ako bi se njime narušilo pravo na pravično suđenje i jednakost pred
zakonom. Drugim riječima, oštećeni su aktivno legitimisani da
osporavaju akt o pomilovanju.
Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom,
Podgorica 5 novembar 2026.godine
(Srbin info)
