Pročitaj mi članak

Vesić u crkvi u Surdulici 2023. kao partizani u Boljevićima 1942.

0

„Da vas zamolim da podržite listu Aleksandar Vučić i listu ‘Srbija ne sme da stane’ jer mnogo smo mi mali narod da imamo 10 politika“, rekao je 15. septembra u crkvi Svete Trojice nadomak Surdulice, ministar Goran Vesić.

U Srbiji se predizborna kapanja baš zahuktala. Prebjeg iz Demokratske stranke i svojevremeno savjetnik Mila Đukanovića Goran Vesić, sada ministar u Vladi Srbije kao kadar vladajuće Srpske napredne stranke, prije neki dan održao je predizborni skup u Surdulici. U surduličkoj crkvi!

Ovo nepočinstvo, koje, koliko sam vidio, još nije zvanično osuđeno u SPC, podsjetilo me na – u duhu – sličan događaj iz 1942. godine u mom rodnom selu Boljevićima, kod Virpazara, u Crmnici. Kao ovo sada Vesić u Surdulici, u februaru 1942. godine u boljevićku crkvu Svetog Jovana i Svetog Nikole (dvojna crkva) upali su partizani. O čemu je riječ, vidi se iz izvještaja sveštenika Mila Plamenca, paroha boljevićko-limljanskog, dostavljenog Mitropolitu crnogorsko-primorskom Joanikiju Lipovcu posredstvom barskog arhijerejskog namjesnika sveštenika Pavla Radunovića, koji je u svojoj knjizi „Golgota Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija 1941-1945“ objavio protojerej-stavrofor Velibor Džomić 1996. godine.

Evo dijela tog izvještaja koji se odnosi na događaj u boljevićkoj crkvi:

„…Zavedoše nemoral javni. Narediše da svako mora pod životnom odgovornošću, šiljati svoju djecu na omladinske skupove, koje su sačinjavali mladež oba pola od 14 pa do 20 godina a vršeni su pogotovo noću. Omladina, koja je pozvana na skup morala je da se kreće po parovima u izvidnice i patrole, a kad dođu u kasarnama, spavaone su imali zajedničke. Mnogi se roditelji pobuniše protiviše protiv toga i završiše svoj život na najstrašnijim mukama.

Škole narodne služile su im za prenoćišta, bolnice i magazine, kao i za seoske skupove, koji su bili skoro svakodnevni, ili bolje reći svakonoćni, na kojima su odigravali neku vrstu drame o ‘sovjetskom raju’.

Rekoh, škole su im služile u bezbožničke svrhe, ali od toga nijesu bili pošteđeni ni sv. hramovi-domovi molitve. Neki su im hramovi isprva služili, kao oružnice, a u docnije vrijeme i za skupove noćne. Tako u februaru mjesecu, ove godine, pozvali su partizani u Boljevićima skup svega sela. Svako se morao odazvati pozivu i posjetiti skup, jer je kazna za nedolazak svakome bila jasna. Mjesto gdje će se održati skup, zakazali su bili crkvenu kuću, koja se nalazi u neposrednoj blizini parohijskog hrama Sv. Jov. i Sv. Nikole. Narod se počeo okupljati na određeno mjesto, ne sluteći, gdje će morati te noći ići. Čim se dojaviše ‘partizani’ rekoše narodu, da je kuća nepodesna i mala za ovoliku masu i da je potrebno da se otvori crkva, gdje će skup održati. Neki su ovo prećutali, kao da se ne bi to zaboravilo, dočim drugi na njihovo navaljivanje govorahu, da se tu skup održi, a da je Crkva nezgodna za to. Ali sve ovo nije pomoglo, nego je crkva morala poslužiti te noći za neznabožački cirkus. Dim od cigareta ispunjavaše crkveni svod, a masa govornika se ređaše sa svete soleje, dokazujući narodu veliku korist od partizanskog pokreta. Svako je ćutao kao ukopan.

O Bože, sveti! O Bože, svemogući, strašna li je bila ta noć za narodnog pastira i za vjerne, koji u gnjevu ćutahu…“