Pročitaj mi članakPrema podacima američke administracije i fondacije “National Alliance to End Homelessness” broj beskućnika u januaru (siječnju) 2017. je bio 553 742 ljudi, što je na 325,7 miliona stanovnika Sjedinjenih Država nezamislivo velika brojka
.
Godinu dana poslije se broj beskućnika i dalje povećava, ali je znakovito da novu armiju ljudi bez krova nad glavom čine školovani ljudi, oni sa stalnim zaposlenjem i penzioneri s punim radnim stažom. Podaci su dobijeni nakon istraživanja koje su sproveli službenici Ujedinjenih nacija i novinari se ne prestaju pitati zašto stanovnici tako bogate zemlje žive tako loše?
Predsednik Donald Tramp je delom uspio poboljšati statistike američkog društva. Na primer, službeno je nezaposlenost pala na rekordno niskinivo, a hipotekarna kriza koja je izazvala tešku recesiju u 2008. konačno je prevladana. No, broj beskućnika se paralelno počeo se povećavati, puno brže nego ranije.
Jedan od ključnih razloga za to je stalni rast cena stanarina. Naime, malo je poznato da se srednja plata po satu u Sjedinjenim Državama nije promijenila proteklih pola veka.
Prema procenama Instituta za ekonomsku politiku, 1973. godine je prosečni sat rada iznosio 16,7 dolara, a 2016. godine 17,8 dolara. U izračun je uzeta u obzir kupovna moć dolara. Ali ako se 1973. godine nekretnina u najprestižnijem delu Njujorka mogla unajmiti za 300 dolara mesečno, danas ona košta 3800 dolara.
Da bi živio u modernom Njujorku i uzeo skroman stan s jednom spavaćom sobom, čojek mora zarađivati najmanje 27,3 dolara po satu, imati puni radni dan, a to može sebi priuštiti nakon odbitka svih poreza.
Ovde govorimo o najvećem, ali ne i najskupljem gradu u Sjedinjenim Državama. Dakle, osobe koje imaju minimalnu satnicu, čak i ako imaju puni radni dan, ne mogu sebi priuštiti iznajmljivanje nekretnina u velikim gradovima.
Prošle godine je Nacionalna koalicija za stambena pitanja za slabo plaćene građane objavila izvještaj prema kojem ljudi sa sličnim prihodima mogu iznajmiti apartmane s jednom spavaćom sobom samo u 12 opština koje se nalaze u ruralnim područjima Oregona, Arizone i Vašingtona. U ostatku zemlje moraće živeti ili u “rodovskoj zajednici” sa svojim rođacima ili na ulici.
Godine 2017. je ukupan broj američkih beskućnika bio 553 742 ljudi. Ta se brojka neprestano povećava, ali ne govorimo samo o asocijalnim osobama s kriminalnom prošlošću i lošim navikama koje su ih dovele do toga da moraju živeti na ulici, već i oporodićnim ljudima sa stalnim prihodima. Oni se udružuju u improvizirane komune u kojima žive u prikolicama ili šatorima, dok drugi grade barake od drveta i kartona. Fotografije izvještaja s mesta na kojima žive američki beskućnici podsećaju na jezivu antiutopiju.
“Vidio sam samo u Mumbaiju da ljudi svoje obroke pripremaju na desnoj strani puta”, rekla je za Gardijan specijalna predstavnica Ujedinjenih nacija za stambena pitanja Lejlani Farha.
Međutim, ovde ne govorimo o Indiji, već u San Franciscu. Pripremajući izvještaj za Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija u siječnju, Lejlani Farha je šetala središtem najbogatijeg američkog grada i razgovarala s lokalnim beskućnicima koji su pekli tortilje na stolu i grijali se dekama. Mnogi od njih žive na ulici dugi niz godina. Kao kućama se služe šatorima ili vrećama za spavanje, a toaleti su im klupe i plastične vrećice.
“S obzirom na bogatstvo ove zemlje, ovo je neprihvatljiva situacija”, ovako je posebna predstavnica UN-a opisala situaciju s beskućnicima u Sjedinjenim Državama.
Leilani Farha smatra kako američka vlada direktno krši 25. članak Opšte deklaracije o ljudskim pravima, koja svima jamči odgovarajuće stanovanje.
„Siromaštvo je stanje uma i sami su si krivi za sve što ih je snašlo”
Farah se ne slaže s ministrom stambenog i urbanog razvoja Sjedinjenih Država, Ben Karsonom.
„Siromaštvo je stanje uma”, kaže Ben Karson, istaknuti republikanac, poznati lekar i vrlo bogat čovek.
No, tradicionalno republikansko načelo da su siromašni sami krivi za svoje siromaštvo danas izgleda apsurdno, jer siromaštvo pogađa radne ljude i građane bez poroka ili s kriminalnom prošlosti.
Nedavno istraživanje provedeno na pet hiljada zaposlenih u “Diznilendu” u Kaliforniji je pokazalo da njih 75% redovito nemaju dovoljno novca za hranu i lekove, a 10% ih u poslednje dvije godine ima status beskućnika.
Svoju priču je s novinarima podelila Bejli Tejlor (59), koja je u “Diznilendu” radila pet godina kao animator. Njezini su problemi počeli s običnim popravkom automobila. Za popravak je uzela “kredit” od 250 dolara, kojeg je platila oko 1000 dolara, ali je ostala u dugovima. Kada nije imala dovoljno novca za plaćanje najamnine, vlasnik ju je izbacio na ulicu i od tada Bejli Tejlor spava u tom automobilu. S platom od 11,5 dolara po satu ne može platiti dugove i iznajmiti novi stan.
Iste je godine izvršni direktor “Diznilenda” Robert Ajger zaradio dvije hiljade puta više od Bejli Tejlor. Prihod firme se tokom protekle decenije udvostručio, a cene ulaznica se neprestano povećavaju, no plata po satu za zaposlene pada.
Paradoksalno, ali najveći problem sa stanovima imaju najnaprednije, inovativne i bogate američke savezne države. Područja s maksimalnom koncentracijom beskućnika su Los Anđeles, San Francisco i Silicijska dolina.
Samo u Los Anđelesu se na ulicama druži jedna petina svih beskućnika Amerike. No, ne treba se iznenaditi. Jedan od razloga stambene krize u Silicijskoj dolini je procvat inovativnih tehnologija. Visoko plaćeni službenici internetskih korporacija omogućili su iznajmljivačima da podignu cene najma do te mere da obični građani jednostavno ne mogu iznajmiti kuću.
Poslednji skandal na ovu temu izbio je u kalifornijskom gradu Ist Palo Alto, siromašni komšija mesta Palo Alto gde su koncentrirani kancelarija najpoznatijih IT firmi. Gradske su vlasti iz mesta proterale oko 60 oporodsica, koje žive u prikolicama parkiranim uz put.
„Samo su došli i rekli: „Idite odavde”, rekao je Havier Hadines (70). Nakon što je 50 godina radio kao čistač i otišao u penziju, svi njegovi prihodi iznose 1067 dolara mesečno, čime ne može iznajmiti ni najskromniji kutak za pristojan život. Hadines je neko vreme živio s porodicom svog polubrata, ali se i ona morala preseliti u puno manju kuću, a starac je završio na ulici.
Lokalni su stanovnici u početku sa sumnjom gledali na stanovnike u prikolicama, ali su uskoro otvorili oči.
„Otišla sam videti kako žive i videla da su to sve radničke porodice. Bore se svim snagama da plate stanarinu”, izjavila je lokalna aktivistkinja Patricia Lopez.
Zbog protesta starih stanovnika su stanovnici prikolica bili prisiljeni napustiti područje.
Stanovnike grada Ist Palo Alto je posebno razljutilo da se taj incident dogodio na mestu namenjenoj izgradnji škole koju finansira Mark Zuckerberg. Škola je namenjena siromašnoj deci, a tužna ironija je da su najsiromašnija deca upravo proterana iz grada. Naravno, Fejsbuk je odbacio sve optužbe.
Druga korporacija je Uber, koja plaća višemilionske naknade vrhunskim menadžerima, a prisiljava svoje vozače da žive u jadnim uslovima. Njih se zapravo i ne smatra zaposlenicima, nego samostalnim poduzetnicima, tako da oni nemaju sindikat i ne štiti ih zakon o minimalnim platama. Svrha im je da se nateču jedni s drugima, zbog čega stalno smanjuju cene i na kraju nemaju novca za najosnovnije potrebe. Posebni problemi se pojavljuju za one vozače koji uzmu automobile od Ubera, a plate su im često jednake rashodima. Tada vozaču ostaje automobil firme, ali i dug.
Novinari su razgovarali s nekoliko Uberovih vozača koji već mesecima spavaju u svojim automobilima. Svi su molili da im se ne spominje puno ime, bojeći se otkaza. Svako se iznimno srami što mora živeti u automobilima. Među njima su i majka troje dece, te jedan otac.
Ono što je neshvatljivo je da je u brojnim pričama beskućnika primetna njihova nepokolebljiva lojalnost prema njihovim firmama. Iako jedva preživljavaju, animatori “Diznilenda” će rado raditi za korporaciju svojih snova. Vozačima Ubera ne pada ni na pamet da se ujedine protiv svojih poslodavaca. Svi ti ljudi žive kao da američki san još uvek postoji, premda ih ni marljivost, ni revnost, niti rad 12 sati dnevno više ne mogu spasiti od siromaštva. Kao da veruju u apsurdne tvrdnje da su sami krivi za vlastito siromaštvo i da je ono što im se događa “posljedica njihova stanja uma”, kako tvrdi američki ministar stambenog i urbanog razvoja Ben Karson. Sve dok je tako i dok ne promene način razmišljanja postavlja se pitanje zaslužuju li imalo malo sažaljenja?
